Author Archives: Antonela

Područno hodočašće u Karlovac

U subotu, 21. svibnja, Zagrebačko područno bratstvo OFS-a hodočastilo je u Nacionalno svetište sv. Josipa u Karlovac. Na hodočašću, koje se redovito održava svake godine, sudjelovalo je oko 200 članova OFS-a i Franjevačke mladeži iz Područja.

Program je započeo u jutarnjim satima, pozdravima područne ministre Renate Huzanić i područnog duhovnog asistenta fra Zvonimira Brusača. Uslijedio je pozdrav rektora Svetišta mons. Antuna Sentea ml. Koji je nakon toga predvodio krunicu svetoga Josipa. Za vrijeme krunice je bila prilika za sakrament ispovijedi. Euharistijsko slavlje je predslavio mons. Mate Uzinić, riječki nadbiskup koadjutor, koji je toga dana, zajedno s vjernicima iz Riječke nadbiskupije, također bio hodočasnik u Svetištu, dok je propovijedao fra Zvonimir Brusač. Nakon svete mise je uslijedilo predstavljanje Svetišta s brojnim zanimljivim pojedinostima. Uslijedio je ručak i bratsko druženje, a poslijepodne su se braća i sestre ponovno okupili u crkvi gdje su podijeljeni u skupine u kojima su članovi iz različitih bratstava imali priliku razgovarati i međusobno se bolje upoznati. Nakon toga su se kratko predstavila sva mjesna bratstva OFS-a i Frame.

Nakon Svetišta sv. Josipa, hodočasnici su se uputili u franjevačku crkvu presvetoga Trojstva, gdje je okupljene pozdravio fra Mate Bašić, mjesni duhovni asistent OFS-a. Okupljenima je govorio o povijesti crkve, prisutnosti franjevaca u Karlovcu, ali i nedavnoj prošlosti, osobito obilježenoj Petrinjskim potresom koji je značajno oštetio i ovu crkvu. Uz brojne druge znamenitosti, fra Mate je osobito istaknuo kapelicu Gospe Loretske koju je za vrijeme služenja vojnoga roka redovito posjećivao i u njoj se molio bl. Alojzije Stepinac, zaštitnik Zagrebačkoga područnog bratstva OFS-a, i sam kasnije svjetovni franjevac. Članovi OFS-a i Frame imali su prilike razgledati samostan i muzej te se upoznati s bogatom baštinom koju čuvaju karlovački franjevci. Program hodočašća okončan je završnim blagoslovom.

Sveti Josip je na zasjedanju Hrvatskoga sabora 9. i 10. lipnja 1687., na prijedlog zagrebačkoga biskupa Martina Borkovića, jednoglasno izabran za zaštitnika Kraljevine Hrvatske. Ta odluka, priznata i sa svjetovne i s crkvene strane, obnovljena i u novije vrijeme, vrijedi i danas. Ovo je, stoga, bila još jedna prilika da se članovi OFS-a i Frame uteku svetome Josipu u svim svojim potrebama, ali i da bolje upoznaju zaštitnika naše Domovine i naroda i prodube svoju pobožnost prema njemu.

s. Danijela

Duhovna obnova u Korizmi u Vukovaru, 2.4.2022.

Pod vodstvom našeg duhovnog asistenta Fra Svetozara Kraljevića, na duhovnu obnovu u Vukovar išli su članovi OFS -a, Frame i članovi njihovih obitelji. Ispred samostana u Dubravi okupili smo se u ranim jutarnjim satima i krenuli autobusom oko 4.30 sati ujutro, a u Vukovar stigli blizu 9 sati.

Prema dogovoru od ranije, pridružila nam se u autobusu gđa Tamara Rubčić, vodič, koja je nekoliko idućih sati provela s nama i vrlo zanimljivo nas tijekom vožnje autobusom kroz grad upućivala u život u Vukovaru  iz vremena prije, za vrijeme i nakon Domovinskog rata. Također, na svim mjestima gdje smo se zaustavljali ispričala je brojne priče i podsjetila nas na važne i bolne stvari koje su se tada događale.

Trpinjska cesta – groblje tenkova

Na Trpinjskoj cesti zastali smo uz tenk i bistu Blage Zadre, ispred Spomen doma hrvatskih branitelja. Podsjetili smo se važnosti ove ceste i događaja koji su se tamo zbivali. Obišli smo i unutrašnjost Spomen doma, a zatim autobusom prošli uz crkvu Gospe Fatimske i vozili se dalje gradom slušajući priču gospođe Tamare, naše “vodičke”.

Autobusom kroz grad

Vozeći se autobusom, prošli smo kraj tvornice gume i obuće Borovo, koja je prije Domovinskog rata zapošljavala oko 23 000 ljudi. Gđa Rubčić ispričala je da su oni, kao djeca rado odlazili pred tvornicu u 14 sati, jer ih je fascinirao veliki broj ljudi koji je tamo radio i koji su se slijevali kao rijeka pri odlasku svojim kućama. Radnike je dovozilo i odvozilo iz tvornice 40 autobusa, 2 vlaka i tisuće bicikala. Nakon priče o tvornici, zanimljiva je bila priča o gospodinu Tomašu Bati, koji je (osim tvornice 1931.) planski zamislio i dao graditi zanimljive kuće za radnike. Sve to građeno je po uzoru na neka naselja u tadašnjoj Čehoslovačkoj (koja je početkom 20. stoljeća imala više desetaka tisuća obućarskih radionica i bila industrijski najrazvijeniji dio Austro – Ugarske Monarhije ). U to doba “Batino naselje” bilo je rijedak primjer urbanističkog planiranja na području tadašnje Hrvatske. Slušajući priču o gospodinu Bati, autobusom smo prolazili uz to naselje, koje je djelovalo skladno i uredno. Prošli smo i uz vukovarsku  bolnicu, ali zbog epidemioloških mjera nismo mogli posjetiti njenu unutrašnjost. Zanimljiva je bila i priča o avionskoj bombi, tzv.“krmači” – koja je pala na bolnicu i probila svih pet etaža, te pala između nogu jednog ranjenika, a da nije eksplodirala niti ozljedila ranjenika.

Memorijalni centar Domovinskog rata Vukovar

U Memorijalnom centru čuli smo puno zanimljivih detalja o počecima Domovinskog rata, međusobnim odnosima ljudi, povremenim puškaranjima započetih u kolovozu 1991., napetosti koja je rasla od pogibije dvanaest redarstvenika i pojačavala se tijekom ljeta 1991. , te o stanju  u Vukovaru do 23.8.1991. Uz puno slika i teksta na zidovima iz tog vremena bitke za Vukovar, vrlo zanimljiva bila je priča o pronalasku sanduka s medicinskim sadržajem, koji je trebao biti dostavljen 1991. godine, a pronađen je slučajno 29 godina kasnije. Naime, pripadnici samostalnog zrakoplovnog voda Osijek, sportskim i poljoprivrednim zrakoplovima dostavljali su noću humanitarnu pomoć. Upravo zbog noćnih uvjeta, ovaj sanduk tada nije pao na željenu lokaciju, a pronašao ga je učenik osnovne škole na obali Stare Vuke 2020. godine. Ovakvu vrstu pomoći nazivali su u tim teškim vremenima “Darovi s neba”. Svi vrijedni pronađeni predmeti (lijekovi i medicinski pribor) evidentirani su i izloženi, a na njima je vidljiv korozivni utjecaj  proteklih dugih godina.

Nakon toga smo otišli u prostor prikaza srpskih koncentracijskih logora “Stajićevo” i “Begejci” (ukupno je bilo 4 logora). Bilo je mučno nama starijima prisjetiti se tih godina i tortura, što su ih ljudi prolazili. U logorima je osobito teško bilo tijekom vikenda. Najmlađi zatočenik imao je 15 godina, a najstariji 82 godine. U neformalnom razgovoru s gđom Rubčić saznali smo da je i njen suprug bio 9 mjeseci u logoru, a ona je pad Vukovara dočekala u gradu. Život danas u Vukovaru, prema njenim riječima, teče “na dva kolosjeka”  – vrtići i škole za djecu hrvatske i srpske nacionalnosti odvojene su… Prošli smo kraj vanjskih eksponata i izložbe pješačkog naoružanja korištenog u Domovinskom ratu.

Vozeći se prema Ovčari, gđa Rubčić ispričala nam je neke detalje i o vukovarskom Vodotornju, simbolu stradanja i otpora. Izgrađen  je 1968. na ulazu u naselje Mitnica i u početku je na njegovom vrhu bio restoran. U Domovinskom ratu pogođen je s oko 600 direktnih projektila.

Prisjetili smo se hrabrog hrvatskog  branitelja Ivana Ivanike, koji je tijekom opsade grada svake noći podizao hrvatsku zastavu – simbol borbe. Ivan je kasnije ubijen, a tijelo mu je identificirano tek 2003. godine.

Farma Ovčara,  Spomen dom Ovčara (na mjestu hangara iz 1991.) i Memorijalno groblje žrtava Domovinskog rata

Ovčara je velika masovna grobnica, na koju je odvezeno 6 autobusa ljudi, a sudbina stradalnika iz jednog autobusa ne zna se do danas. Došli smo prvo do mjesta (jame) gdje su ljudi pogubljeni i gdje je danas posađeno 200 malih čempresa u znak sjećanja na njih. Ova lokacija nalazi se oko 2 km dalje od današnjeg Spomen doma i tadašnjeg hangara, u koji su tada ljudi doveženi prikolicama, mučeni, a preživjeli odveženi na mjesto pogubljenja. Zahvaljujući iskakanju jednog zatvorenika iz prikolice i njegovom bijegu, saznalo se tek kasnije za lokaciju hangara i sve je istraženo (zatvorenik je bio i u logoru). Probna iskapanja  bila su 1993., a zatim je od lokalnih ljudi došlo do zabrane iskapanja sve do 1996. Ekshumacija je trajala 40 dana i nadgledao ju je Davor Strinović, prof. sudske medicine i predstavnik hrvatske komisije za zatočene i nestale osobe. Prema nalazima istraga, zatočenici su ubijeni s leđa iz blizine, hicima u glavu. Radilo se o ranjenicima iz bolnice, braniteljima i civilima.

Obišli smo i mračni Spomen dom Ovčara. Na stropu se nalaze žaruljice, kao simbol zvijezda za svakog od 261 ubijenog, na podu su instalirane čahure, a u sredini poda je spirala. Slike stradalnika nalaze se na zidovima, a ispod njih osobne stvari pronađene u grobnici. Cijeli dojam je doista mračan i težak i dočarao je atmosferu tog vremena.

Nakon Ovčare obišli smo i Memorijalno groblje, sa središnjim brončanim spomenikom “zračnog križa”i “vječnom vatrom”, te  bijelim križevima, njih 938.

Potom smo se autobusom uputili prema franjevačkom samostanu i  crkvi sv. Filipa i Jakova, prethodno se oprostivši od ljubazne gđe Tamare Rubčić, koja je bila divan vodič.

Franjevački samostan i crkva sv. Filipa i Jakova – s pogledom na Dunav i Vodotoranj i put u Zagreb

U Franjevačkom samostanu dočekao nas je mladi fratar, fra Matija Marijić, koji nam je u dvorani sv. Bone pustio kratak film – Priča o Vukovaru. U dvorištu franjevačkom samostana lijep je pogled na Dunav, a tamo se nalaze i staklene ploče s imenima vukovarskih stradalnika – 2717 imena. Popis imena iz različitih izvora marljivo je prikupljao gvardijan, fra Ivica Jagodić, njegova subraća i četvero mladih Vukovaraca. Fra Matija je u crkvi imao kratko izlaganje, u kojem je ispričao neke povijesne zanimljivosti. Prema nekim izvorima, franjevci su ovdje bili prisutni i prije, i za vrijeme turske vladavine. Drvena crkva je na ovom mjestu podignuta na samom početku 18. stoljeća, a nešto kasnije sagrađena je od čvrstog matrijala. Franjevci su na ovom mjestu u 18. stoljeću pokrenuli javno pučko školstvo, a franjevačka knjižnica prikupljala je brojne, vrijedne, a također i rijetke knjige. Krajem 19. stoljeća crkva je trostruko uvećana, a te veličine je i danas. Dugačka je 58 m, odnosno treća je crkva po dužini u Hrvatskoj, nakon zagrebačke i đakovačke katedrale.

Tijekom Domovinskog rata crkva i samostan doživjeli su pravo pustošenje. Dio kulturnog blaga uništen je, dio nestao, a dio je odvežen i sačuvan u samostanu u Zemunu zahvaljujući redovnicima fra Marku Kuroltu i fra Marku Malović (najviše su sačuvane knjige). Posredstvom Ministarstva kulture RH i zalaganjem gore spomenutih redovnika, sačuvani dio kulturnog blaga kasnije je vraćen iz Srbije. Crkva i samostan su nakon Domovinskog rata obnavljani, počevši od 1998. godine. Jedan zid crkve ostavljen  je neobnovljen u znak sjećanja na stradanja iz 1991. Prošli smo i kriptom, čiji su sarkofazi obitelji Eltz i posmrtni ostaci franjevaca također bili uništeni u Domovinskom ratu.

Relikvije (sarkofag) sv. Bone,  mučenika iz 260. godine zapaljene su u vrijeme Domovinskog rata, a ostatak relikvija spremljen je u kovčeg i nalazi se uz oltar. Obišli smo i muzej u sklopu samostana, koji je obnovljen i otvoren 2019. Sakupljanje vrijednih predmeta pri samostanu započelo je još u 17 stoljeću. Ostali smo zadivljeni liturgijskim posuđem, od kojeg dio potječe iz zlatarskih radionica različitih europskih gradova. Uz njih je izložen  i dio zbirke liturgijske odjeće, od kojih su neke bogato tkane od svile i baršuna.

U 13.45 u crkvi sv. Filipa i Jakova fra Svetozar Kraljević slavio je svetu Misu, dotakavši nas poticajnim riječima: „Sva mjesta koja smo obišli u Vukovaru sadrže u sebi svih 14 postaja križnog puta – i osude, i uzimanje križa na sebe, i padove, i Veroniku, i svlačenje/ogolijevanje, i smrt, i grob. Ali, u Vukovaru se nalazi i Uskrsnuće, jer zlo je samo kulisa pod kojom se sve dogodilo. Ne smijemo nikada igrati igru zla, jer zlo uvijek budi novo zlo…Obilazeći ovaj križni put, ljudsko srce treba biti obnovljeno. Ovaj grad treba biti mjesto nade, pobjede Božje i naše zagledanosti u dobro i u pobjedu Dobra…“

Nakon sv. Mise slijedilo je u blagovaonici samostana bratsko druženje s našim domaćinima, uz obroke  ponijete iz Zagreba, koje smo (uobičajeno) svi dijelili. Naravno – maštovitošću pripreme, brojem jela, bojama, načinom pakiranja i posluživanja, te količinom jela – redovito sami sebe nadmašujemo. Nakon odmora u blagovaonici ili malo šetnje uz kišu zaputili smo se u popodnevnim satima prema Zagrebu. Uz međusobne razgovore i zajedničku molitvu krunice put je prošao brzo. Oko 21 sat doputovali smo u Zagreb, zadovoljni bogato ispunjenim prohladnim danom.

priredila: s. Višnja

Duhovna obnova u Došašću, 12./2021.

Okupili smo se na duhovnu obnovu u subotu, 4.12.2021. u Dubravi, pri samostanu našeg mjesnog bratstva. Obnova je započela sv. Misom u 9 h, koju je predslavio fra Zvonimir Brusač, a svirao fra Nikola Kolak. Uz fra S. Kraljevića, fra Antonia Petrica i fra Željka Tomića bilo nas je desetak. Iza sv. Mise poslužili smo se kavom i pecivima, a zatim je uslijedila tema pod nazivom „10 zapovijedi biblijske psihoterapije“, koju je pripremio fra Antonio Petric. Slijedi navod i kratka razreda ovih 10 zapovijedi:

  1. Upoznati sama sebe. Potrebno je upoznati svoje slabosti, grijehe i strahove. Potrebno je i preispitivati se jesmo li se doista upoznali i što je moglo ili može negativno utjecati na spoznaju samoga sebe.
  2. Prihvatiti sama sebe. Važno je iskreno sagledati sebe, svoje pozitivne i negativne osobine i sve postepeno prihvaćati. Ispit savjesti je ključ za upoznavanje sebe.
  3. Zavoljeti sama sebe. Potrebno je sebe doživjeti kao voljeno biće, da bi se sami počeli voljeti. Trebamo postaviti pitanja kako se promatramo u Božjim očima i jesmo li ljubljena djeca Božja.
  4. Promijeniti sebe (obratiti se). Ispovijed je prvi korak, a obraćenje treba biti i u srcu i u umu.
  5. Živjeti u istini. Prvi korak je prihvatiti da smo djeca Božja. Pri tome je važno skinuti maske i ne priljubiti se uz emocije.
  6. Imati čistu savjest i biti dijete Božje. Trebamo biti odani Kristu. Ukoliko nam je savjest čista, možemo se pomiriti sa strahovima i krivnjama. Važno je prihvatiti da nam je Bog oprostio.
  7. Prihvatiti svoj križ. Nama je u životu potreban Šimun Cirenac, a i mi trebamo drugima biti isti, jer smo poslani nositi križeve jedni drugima.
  8. Oprostiti da se u nama oslobode sile ljubavi. Umjesto mržnje, u srcu treba imati ljubav, koja će mržnju istjerati.
  9. Biti slobodni usuditi se izgubiti vremeniti život, kako bi zadobili vječni. Neophodno je prihvatiti druge osobe kakve jesu, dati im slobodu i pomoći im. Naš cilj nije vremeniti život, nego vječni.
  10. Ljubiti Boga iznad svega, a bližnjega svoga kao sebe samoga. Ako čovjek ovako postupa, ničega se ne treba bojati. Ako budimo svijest da je Bog iznad svega i da nas ljubi, tada ćemo moći voljeti sebe i druge.

Nakon teme uslijedio je ručak od zajednički donesenih jela, a zatim nas je u Galeriju u kulturni centar Dubrava odvezao fra Mladen Dragičević (bogoslov u Sarajevu) i fra Danijel Sentić. Poslije toga vratili smo se u samostansku knjižnicu, te u ranijim popodnevnim satima krenuli svojim domovima.

s. Višnja

 

22.5.2021. Hodočašće u Mariju Bistricu i Gornju Stubicu

Pod vodstvom duhovnog asistenta fra Svetozara Kraljevića i bogoslova fra Antonia Petrica, petnaestak članova našeg bratstva i nekih članova njihovih obitelji, posjetilo je nacionalno svetište Majke Božje Bistričke i G. Stubicu. U prijepodnevnim satima došli smo u M. Bistricu, gdje je u kapeli sv. Petra (tik uz Bazliku) fra S. Kraljević imao nagovor. U kapeli sv. Petra, izgrađenoj 1940. većina nas je bila prvi put. Zidovi kapele obiluju zavjetnim darovima, uglavnom slikama, a cijela kapela odiše velikim mirim. U ovoj kapeli  fra Svetozar Kraljević je slavio sv. Misu.

Zatim smo obišli unutrašnjost bazilike, kojoj je naslov Manje Bazilike udijelio papa Pio XI 1923. godine,  a poslije se družili uz zajednički bratski obrok na klupama uz Križni put. Prve četiri postaje ovog križnog puta u Mariji Bistrici postavljene su 1943. godine, a njegovo uređenje zamislili su tadašnji nadbiskup Antun Bauer i bl. Alojzije Stepinac.

Potom smo se uputili prema Gornjoj Stubici. Pred crkvom sv. Jurja dočekao nas je župnik, vlč. Nikola Jurković, koji nas uveo u crkvu i ispričao nam nešto o njenoj povijesti i samoj župi. Crkva na ovom mjestu spominje se još 1209. godine. Tijekom narednih stoljeća proširivana je, a obnavlja se od 1985. godine. Zadnja obnova ove crkve bila je nedavno, nakon zagrebačkog potresa 22.3.2020., u kojem je dio stubičkog kraja stradao (osobito naselja na padinama Medvednice). Osim župne crkve, u ovom kraju nalazi se i 13 kapela. Za razliku od prve polovice 20.st., trenutno nema tendencije iseljavanja ljudi iz stubičkog kraja izvan Hrvatske, a zanimljivo je da dio stanovnika radi u zagrebačkom Holdingu. Župa broji oko 4500 vjernika. Župljani ove crkve rado služe u darivanju i volontiranju, a dio novca za obnovu unutrašnjosti crkve nakon potresa potekao je i od njih. Župa ima i određeni broj obitelji s brojnijom djecom, što je lijepo i poticajno u današnjim vremenima. Zagrebačka nadbiskupija darovala je zemljište za izgradnju dječjeg vrtića, kako bi se ljude ohrabrilo u njihovom obiteljskom životu i dodatno potaknulo na otvorenost životu.

Nakon susreta sa župnikom, obišli smo Gupčevu lipu i spomen – područje Rudolf Perešin. Ovaj park dobio je ime po heroju Domovinskog rata, rođenog u okolici G. Stubice, koji je migom – 21 ondašnje JNA preletio u Austriju (Klagenfurt) 1991. godine odbivši pucati po svome narodu. Park je otvoren 2004. godine i u njemu se nalazi pilotova statua i konzervirani MIG-21. Svake godine se održava letačka manifestacija u čast pilotu pod nazivom „Susreti za Rudija“ , koji je izgubio život 1995. u akciji Bljesak.

U ranijim popodnevnim satima obišli smo Muzej seljačkih buna. Ovaj muzej smješten je u baroknom dvorcu obitelji Oršić iz 18. st., a otvoren je 1973. godine povodom obilježavanja 400 godina velike seljačke bune. Zastali smo i kod velikog spomenika Seljačkoj buni i Matiji Gupcu, radu kipara Antuna Augustinčića i suradnika. Nakon toga uputili smo se u smjeru Zagreba.

s. Višnja

6.2.2021. Privremeni zavjeti u Bratstvu

U kapelici samostana BZ BDM,u subotu 6. veljače 2021. u 15 sati, za vrijeme euharistijskog slavlja privremene zavjete imale su sestre Jelena Kovač, Marina Kvesić i Tania Stackhouse. Obred je predvodio i  i potvrdio duhovni asistent MB Fra Svetozar Kraljević, a zavjete je primila ministra MB s. Dragica Laštro. Svjedoci su bile s. Ilijana Barun i s. Matija Lasić. Uz prisutnost bogoslova fra Ivana Slišković i ostale braće i sestara, bratsko druženje nakon euharistijskog slavlja nastavilo se u samostanskoj knjižnici.

s. Višnja

 

16.6. 2020. Trajni zavjeti u bratstvu

U crkvi Bezgrešnog začeća BDM, u utorak 16. lipnja, pod sv. Misom u 18 sati petero braće i sestara položilo je svoje trajne zavjete u franjevačkom svjetovnom redu. Misno slavlje imao je fra Svetozar  Kraljević, duhovni asistent našeg bratstva. Obredu zavjetovanja pristupili su b. Krešimir Lasić, s. Matija Lasić, b. Mario Karaj, s. Zora Raspudić i s. Zlata Križić. Zavjeti su položeni ispred ministre s. Dragice Laštro, uz svjedoke s. Ilijanu Barun i s. Smiljanu Baković, te prisustvo pomoćnika duhovnog asistenta fra Ivana Slišković.

Nakon euharistijskog slavlja i obreda zavjetovanja, bratsko druženje nastavljeno je u samostanskoj knjižnici. Uz braću i sestre našeg bratstva, članove obitelji, s nama je bilo i nekoliko fratara i bogoslova iz samostana.

Bezgrešnog začeća BDM, u utorak 16. lipnja, pod sv. Misom u 18 sati petero braće i sestara položilo je svoje trajne zavjete u franjevačkom svjetovnom redu. Misno slavlje imao je fra Svetozar  Kraljević, duhovni asistent našeg bratstva. Obredu zavjetovanja pristupili su b. Krešimir Lasić, s. Matija Lasić, b. Mario Karaj, s. Zora Raspudić i s. Zlata Križić. Zavjeti su položeni ispred ministre s. Dragice Laštro, uz svjedoke s. Ilijanu Barun i s. Smiljanu Baković, te prisustvo pomoćnika duhovnog asistenta fra Ivana Slišković.

Nakon euharistijskog slavlja i obreda zavjetovanja, bratsko druženje nastavljeno je u samostanskoj knjižnici. Uz braću i sestre našeg bratstva, članove obitelji, s nama je bilo i nekoliko fratara i bogoslova iz samostana.

s. Višnja