DUHOVNA OBNOVA U KORIZMI 2024. U KRIŽEVCIMA

    U subotu, 17.2. 2024. nas dvadesetak imalo je duhovnu obnovu u Križevcima. Posjetili smo grkokatoličku katedralu presvete Trojice u Križevcima, biskupsku rezidenciju, dječji dom i sestre bazilijanke, s organizatorom puta – bogoslovom fra Benjaminom Milkovićem i bogoslovom fra Andrijom Antom Vasiljem.

    U Križevce smo došli oko 9 sati. Dočekao nas je otac Mladen Mikulić, eparhijski kancelar i redovnik, koji potječe iz rimokatoličke obitelji. S njim smo proveli neko vrijeme u crkvi, bogato ukrašenoj ikonama i slikarskim djelima s kraja 19. stoljeća. Ova katedrala nastala je na temeljima augustinskog samostana iz 14. st., kojeg su u 17. st. preuzeli franjevci. Križevci su kao sjedište biskupije dodijeljeni grkokatolicima u 18. st., a početkom 19. st. započela je prilagodba arhitekture  biskupskoj rezidenciji i istočnoj liturgiji. Vrlo zanimljiva posebnost katedrale je ikonostas – pregrada koja dijeli narod od prostora u kojem se odvija Liturgija. Saznali smo i zanimljive podatke: neki dragi nam sveci nisu bili rimokatolici, primjerice sv. Vlaho i sv. Šarbel. U ovu crkvu, osim grkokatolika dolaze i rimokatolici. To je tradicija od početaka – zajedno pjevaju i podržavaju jedni druge, tako se obogaćujući. Rimokatolički svećenici mogu dobiti dopuštenje slaviti liturgiju po istočnom obredu.

Nakon vremena provedenog u crkvi, otišli smo u konzistorijalnu dvoranu u sklopu biskupske rezidencije. Za vrijeme obilaska svih prostora pratio nas je miris tamjana, koji se ovdje puno koristi i čiji se miris – rekli bismo – uvukao u sve zidove. U dvorani se nalaze slike svih dosadašnjih biskupa, kao i druga slikarska djela. Tijekom razgovora s ocem Mladenom Mikulićem saznali smo neke crtice iz njegovog života u novicijatu u Ukrajini (npr. višesatna molitva časoslova, …). Također, naglasio je veliko iskazivanje poštovanja naroda kada na ulicama u Ukrajini sretnu redovnike… Razgovoru uz kavu pridružio se križevački vladika Milan Stipić.

Nakon toga pošli smo u kućnu kapelicu sv. Nikole, u kojoj se nalaze moći sv. Nikole, blaženog A. Stepinca i blaženog M. Bulešića. Ulaskom u kapelicu potrebno je pokloniti se i dati poljubac pred slikom, a križanje s tri prsta kod grkokatolika označuje Presveto Trojstvo, dok prstenjak i mali prst savijeni prema dlanu označavaju 2 Isusove naravi – Božju i ljudsku. Na ikonostasu u ovoj kapelici nalaze se ikone Ivana Krstitelja, Marije, Isusa i sv. Nikole (s lijeva na desno). Neke zanimljive razlike su: kod grkokatolika Korizma počinje u nedjelju, 3 dana prije Pepelnice. Saznali smo da na početku korizme svaki redovnik i osoba u novicijatu treba kleknuti pred svakoga i reći „Oprosti mi, brate. Tebi će Bog oprostiti“. Istočni obred je određen monaški, a rimokatolički pastoralno. Također, kod grkokatolika ima puno naklona/poklona i u Korizmi se ne ukida „Aleluja“.

Molili smo zajedno prvi čas – mi iz bratstva 3 psalma, a otac Mladen ostalo. Prije same liturgije, vladika Milan Stipić ispričao nam je priču o sv. Teodoru, mučeniku prvih vremena (iz 4. st.), koji se slavi upravo na ovu  subotu u Korizmi. Spomenuo je jedno njegovo posmrtno čudo (u pravoslavlju, u kojem su uz korizmene nedjelje važne i subote – ova korizmena subota naziva se i „Teodorova subota“).

Sudjelovanje na Božanskoj liturgiji sv. Ivana Zlatoustoga bilo je vrlo zanimljivo: uz puno kađenja tamjanom obogatilo nas je divno pjevanje trojice pjevača, od kojih je jedan bio vladika Milan Stipić. Za vrijeme služenja obreda svećenik stoji licem okrenutim prema istoku, kao i vjernici. Pričest je bila pod obje prilike, s kvasnim kruhom, uz blago savijanje koljena. Riječi koje svećenik pritom izgovara su: „Pričešćuje se sluga Božji (ime)/službenica Božja (ime) na otpuštenje grijeha svojih i život vječni.“

Nakon Liturgije uputili smo se u knjižnicu, koja se nalazi na prvom katu biskupske rezidencije. Vodio nas je Ozren Bogdanović, voditelj knjižnice i glavni pjevač na Liturgiji. U knjižnici se nalaze djela iz crkvene i opće povijesti, te iz područja teologije, prava, dogmatike, gospodarstva, prirodnih znanosti, te misali i rituali istočnog i zapadnog obreda, od 15 do 20 stoljeća. Tu se nalazi 10 660 knjiga na gotovo svim jezicima. Knjige moraju biti pohranjene pod određenom temperaturom i vlagom. Najveći dio knjiga potječe iz 18. i 19 stoljeća. Izdvajamo samo neke zanimljive knjige o kojima smo čuli, a neke i vidjeli: Misal pisan rukom iz 1433., tisak i rukopis Rimskih Misala, 2 knjige tiskane na glagoljici, Biblija na arapskom jeziku – koja se čita od zadnje stranice ka prvoj…

Potom smo kratko obišli Dječji dom „sveti Marko Križevčanin“ , socijalnu ustanovu u okviru samostana sestara Bazilijanki.  Tu su smještena predškolska i školska djeca, a trenutno ih ima 25 (od toga dvoje srednjoškolaca).

Poslije ove posjete otišli smo na zajednički ručak u obližnji centar, prošetali, popili kavu i ušli u unutrašnjost crkve sv. Ane. Na putu ka sestrama bazilijankama posjetili smo dio samostanskog prostora sestara Kćeri Božje ljubavi sa sestrom Antonelom, koju smo tamo susreli i s njom razgovarali. Sestre bazilijanke u Križevcima su od 1915. godine. Svoju karizmu započele su kršćanskim odgojem mladeži, posebno djevojaka. Čuvarice su grkokatoličke katedrale, brinu o knjižnici križevačke eparhije, imaju starački dom za bolesne starice i dom za djecu. Njihove samostanske kuće otvorene su u Karlovcu, Sošicama i Zagrebu. Red Svetog Bazilija Velikog je istočno – katoličkog obreda, internacionalan je i ima redovničke zajednice na svim kontinentima.

Nakon bogato ispunjenog dana u Križevcima, u poslijepodnevnim satima uputili smo se prema Zagrebu, zahvalni Bogu na svemu što smo vidjeli i doživjeli.

Pripremila: s. Višnja

Jednodnevna adventska duhovna obnova

Jednodnevna adventska duhovna obnova mjesnog bratstva OFS-a i Frame održana je 9.12.2023. godine u austrijskom Fronhleintenu, smještenom sjeverno od Graza.
Oko 70 braće i sestara, zajedno sa duhovnim asistentom fra Renatom Galićem i bogoslovom fra Benjaminom Milkovićem, zaputilo se u župu u kojoj su hercegovački
franjevci pastoralno djelovali od 1967.-2018. godine. Po dolasku u samostan i crkvu fra Šimun Oreč, koji je bio župnik župe Frohnleiten 42 godine, ukratko nam je
ispričao povijest dolaska i boravka hercegovačkih franjevaca u austrijskoj župi. Zanimljivo je bilo čuti o suživotu hrvatskih franjevaca i austrijskih vjernika. Nakon
svete mise u prekrasnoj crkvi Uznesenja Marijina iz 17.stoljeća, u obližnjoj dvorani, framaši i članovi OFS-a podružili su se uz neizostavne slane i slatke domaće delicije
koje su pripremile vrijedne sestre. Nakon toga je bilo slobodno vrijeme za obilazak Graza i kavicu. U popodnevnim satima zaputili smo se natrag u Zagreb duhovno
obogaćeni i ispunjeni radošću zbog još jednog bratskog druženja i zajedništva koje se uvijek učvrsti na jednom od ovakvih putovanja.

Pripremila: s. Ilijana

Karitativna akcija OFS Dubrava BZ BDM Zagreb

Na trideset treću nedjelju kroz godinu, 19. studenoga 2023. mjesno bratstvo OFS-a BZ BDM organiziralo je prodajnu karitativnu akciju ispred samostana hercegovačkih franjevaca u zagrebačkoj Dubravi. Vrijedne članice mjesnog bratstva i ovaj su put napravile 80-ak vrsta kolača. U pripremi i prodaji kolača pripomogli su članovi mjesne  Franjevačke mladeži. Karitativnu akciju su podržali i duhovni asistent OFS-a fra Renato Galić, pomoćnik duhovnog asistenta fra Benjamin Milković te bogoslovi i svećenici koji djeluju u samostanu. Nakon svake nedjeljne mise vjernici su mogli kupiti krunice, platnene vrećice sa franjevačkim motivom i kolače te tako svojim prilogom pomoći klauzurnim sestrama koje žive od Božje providnosti. Prihod od ove akcije namijenjen je sestama klarisama u Mikulićima kao zahvala za njihovu sestrinsku brigu i danonoćnu molitvu kojima prate cijelu franjevačku obitelj i cijeli svijet. Svi sudionici karitativne akcije mogli su se prepoznati u nedjeljnom Evanđelju koje je istaknulo vrijednost korištenja darovanih nam talenata. Citat Matejevog Evanđelja: “Valjaš, slugo dobri i vjerni! U malome si bio vjeran, uđi u radost gospodara svoga” samo je pridonio radosti koja se osjećala u srcima svih koji su svoje talente u pravljenju kolača zaista dobro iskoristili za dobrobit drugih u potrebi.

Fotografije možete pogledati ovdje.

S. Ilijana Barun

UVREDU OPROSTITI

UVREDU OPROSTITI (Susret bratstva, 5.10.2023.)
24. nedjelja KG, A godina – tema je bila oprost, pa ćemo se osvrnuti na nju u našoj današnjoj temi.
Čitanje svetog Evanđelja po Mateju
U ono vrijeme: Petar pristupi Isusu i reče:
»Gospodine, koliko puta da oprostim bratu svomu ako se ogriješi o mene? Do sedam puta?«
Kaže mu Isus: »Ne kažem ti do sedam puta, nego do sedamdeset puta sedam.« ( Petar je u
ovom Evanđelju zapravo sam pitao i sam odgovarao, kada je rekao 7 – mislio je na puninu.
Isusov odgovor – 70×7 – govori nam da trebamo oprostiti bezbroj/bezgranično mnogo puta, tj.
UVIJEK)
Čitanje Knjige Sirahove (27. Poglavlje)
“Mržnja i srdžba jednako su gnusne i grešan ih čovjek obje u sebi nosi. Tko se osvećuje, njemu
se Gospodin osvećuje i dobro pazi na grijehe njegove. Oprosti nepravdu svojemu bližnjemu, pa
kad budeš molio, grijesi će se tvoji oprostiti.”
S obzirom da smo svi ranjeni, opraštanje je jedino rješenje za sve uvrede i sve načine na koje
smo uvrijeđeni/povrijeđeni. U molitvi kojom se obraćamo Nebeskom Ocu kažemo: …I otpusti
nam duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima našim…, znači – Isus je izdvojio opraštanje
kao uvjet da bismo dobili oprost! Ako ne opraštamo, činimo veliki propust!
Čuli smo Siraha u Starom zavjetu što i kako govori o tome. Mi u ispovijedi tražimo oprost od
Boga, ali trebamo doći spremni oprostiti nekome. Postoje osobe koje imaju zapreku za
ispovijed i ne mogu na taj način dobiti oprost, pa im se savjetuje da koriste Biblijske tekstove i
da UVIJEK opraštaju drugima u životu – to je za njih lijek.
Sluga Božji kardinal Franjo Kuharić rekao je jednom prilikom: “Opraštanje je čin čovjekove
odluke da u sebi pobijedi zlo i da opraštanjem bude brana protiv zla koje truje ljudsku dušu
mržnjom i nasiljem. Opraštanjem nanesene nepravde, ne znači odobriti zlo. Opraštanje znači –
u sebi biti slobodan od zla!” Dakle, radi se o odluci i čovjekovoj volji, a onda ostaje pitanje kako
se nositi s osjećajima nemira, nervoze, negativnih emocija, netrpeljivosti, ljutnje, srdžbe,
neprijateljstva ili čak mržnje čovjeka kojeg potresa neopraštanje??? Mržnja koja se rađa iz
svega navedenog prije nje nosi u sebi nagon da se čini zlo i nasilje – verbalno ili fizičko. Kako ne
dopustiti da nas obuzme zlo u svakodnevnom životu?
U ovom našem svijetu danas često se mogu na različitim Internetskim portalima pročitati
komentari čitatelja, koji bez empatije iznose svoje stavove prema neistomišljenicima, koristeći
agresivni rječnik. Praštanje je otežano kada uvredu uzvratimo uvredom, iako taj postupak
donosi kratkotrajno zadovoljstvo.
Ponekad ljudi misle da je nemoguće nešto nekome oprostiti, ali to nije tako – jer – Bog od nas
traži ono što mi sigurno možemo učiniti. Mi se trebamo ODLUČITI I BITI SPREMNI oprostiti. Ako
smo spremni, Bog će učiniti svoje.
Mnogi žele ozdraviti, a nisu oprostili. Neoprost je jedna od zapreka za ozdravljenje i za molitvu!
Neki kažu da mole puno, ali da nije uslišano – moguće je da imaju ozbiljnu zapreku, npr. da nisu
nekome oprostili (naravno, moguće je i da je nakana nije u skladu s Božjom voljom).
Uvreda kao bol u duši
Tko nas sve može u jednom danu uvrijediti/povrijediti i kome sve možemo zamjeriti i –
koliko zamjerki možemo skupljati i nakupljati? Ako prolazimo svojim danima, evo nekih primjera
o kojima možda ne razmišljamo, ali ih uredno “pospremimo u sebi” : netko nam je npr. u
dućanu uzeo red, netko je bio neljubazan u nekoj uslužnoj djelatnosti, netko nas je poprijeko ili
mrko pogledao možda i opsovao, ili nešto ružno rekao u prometu, liječnik nije odreagirao na
način koji je trebao ili na koji smo očekivali, kolege na poslu, braća u zajednici, susjedi, rođaci,
svojta, prijatelji,… netko na društvenim mrežama… Na kraju, tu su i naši ukućani, naši najbliži i
sve ono što se događa u susretu s njima. Mnogima čovjek zamjeri, za mnoge čovjek kaže da su
ga uvrijedili, a to je najbolnije s najbližima – jer vezano uz njih imamo najveća očekivanja oko
ljubavi, pažnje itd. To nas sve ranjava – nekoga manje – nekoga više, pa mi često “skupljamo” te
svakodnevne uvrede. I važno je da ih posvješćujemo i opraštamo.
Kada ne opraštamo, u nama se rađa netrpeljivost, čak mržnja, koja može rezultirati i bolešću
tijela.
Važno je da ne zašutimo (ignoriranje), da nismo ogorčeni, da ljutnju ne zadržimo u sebi kako ne
bi bujala i da ne idemo spavati, a da nismo oprostili.
Kako oprostiti, pogotovo ako je to jako teško? Dva su ključna koraka:
1. korak je pitanje VOLJE: ODLUČIM DA ŽELIMO OPROSTITI
2. korak je molitva: MOLIM BOGA za MILOST OPRAŠTANJA
Mi sami po sebi nemamo snagu za opraštanje, tu nam snagu kroz molitvu daje Bog.
Molitva za milost opraštanja – to je molitva koja će sigurno biti uslišana. Oprostom također
vjerujemo da se druga osoba može promijeniti, pa joj pomažemo da se mijenja… “dobrim se
nadvladava zlo”. Ako pamtimo sve loše stvari koje su nam učinjene, to je kao da osobu/osobe
koje su nas povrijedile držimo u nekoj vrsti zatvora, zarobljeništva u svom srcu. A mi smo
pozvani da oslobađamo sužnje iz svog srca…
Oprostiti, a ne zaboraviti?
To su dvije različite stvari. Mi pamtimo lijepe i teške događaje, a neke teške posebno pamtimo.
Npr. događaje domovinskog rata ne smijemo zaboraviti, oni su nam pouka. Kako znati jesmo li
oprostili??? Znamo po tome što naše emocije i sjećanje nisu bolni, nema više ljutnje,
osvetoljubivosti, srdžbe, suza, nego je u nama mir.
Isus je ispričao prispodobu o dva dužnika. 10 tisuća talenata i sto denara, dakle velika je razlika
u dugu (možda bi bila dobra usporedba duga od desetaka/stotina kg zlata nasuprot dugu od sto
dnevnica). Mi smo ovi veliki dužnici prema Bogu, vezano uz naše grijehe, a ovaj mali dužnik
predstavlja ljude koji su nama dužnici. Istu rečenicu su oba dužnika izgovorili, tj. Tražili oprost:
“Imaj strpljenja sa mnom i sve ću ti vratiti”. Mi trebamo razmisliti da oprostimo onima koji nam
nisu dali ljubavi, pažnje, usluge, itd.
PRAŠTANJE nasuprot MRŽNJI I NEOPRAŠTANJU
Ako mi oprostimo, i nama će se oprostiti…dok smo još na putu, kako ne bi bili predani
mučiteljima (mučitelji su nama podsjetnik na Čistilište).
Ako se vratimo na čitanje knjige Sirahove iz 24. NKG, 1. Čitanje:
“Ako čovjek goji mržnju na drugoga, kako može od Gospodina tražiti ozdravljenje? Kad s
čovjekom sličnim sebi nema milosrđa, kako može moliti se za svoje grijehe? On, koji je sâm od
mesa, goji osvetljivost, pa tko će mu oprostiti grijehe? Misli na konac svoj i prestani s mržnjom;
sjeti se raspadanja i smrti i vrši zapovijedi. Misli na zapovijedi i ne mrzi na bližnjega, i na savez
Svevišnjega pa oprosti krivicu.”
Opraštanje je dragocjeno. Vrlo je važno moliti Gospodina (kako je već spomenuto) da nas
podsjeti u različitim životnim situacijama (kada nas uvrijede, kada se naljutimo), da molimo za
milost OPRAŠTANJA! Praštanjem unosimo svjetlo u svijet i zaustavljamo lanac zla, te dobivamo
blagoslove od Boga.
Na kraju, sažetak – zašto opraštati?
– Da ne živimo u trajno negativnim osjećajima
– Opraštamo radi sebe
– Da ne budemo prikovani uz prošlost
– Da bi naše molitve bile primljene i uslišane od Boga
– Da zaustavljamo daljnje širenje zla
– Da drugima pomognemo da se promijene
Što nije opraštanje?
– Osjećaj srdžbe i želja za osvetom
– Nijekanje događaja koji su se dogodili
– Opraštanje nije zaborav
– Opraštanje ne znači odreći se svojih prava
– Opraštati ne znači opravdati drugoga
– Opraštanje nije dokazivanje moralne nadmoći
– Opraštanje nije prebacivanje odgovornosti na Boga
– Opraštanje je čin volje i odluka
– Kod opraštanja treba definirati svoj gubitak i podijeliti s nekom osobom svoju
povrijeđenost
– Opraštanje je proces – opraštati nije lagano
– Potrebno je naći smisao svoje povrijeđenosti u nekoj situaciji
– Trebamo se smatrati dostojnim oproštenja, jer nam je već oprošteno
– Potrebno je otvoriti se milosti opraštanja
– Potrebno je pomiriti se s Bogom
– Potrebno je opraštati samima sebi
Zaključak:
Opraštajmo onima koji nas nisu ljubili i molimo za oprost one koje mi nismo ljubili!
Prikazujmo ih Gospodinu i molimo za njih!
Pitanja za razgovor u bratstvu:
a) Živimo li u svome bratstvu ovo duhovno djelo milosrđa?
b) Vježba: Ako nas je netko ovih dana povrijedio i to nije u našem srcu još riješeno,
recimo sada Isusu u sebi za tu osobu koja nam je ”to i to” učinila/ ili nije učinila.
Recimo Isusu što točno toj osobi opraštamo (minutu – dvije ostanimo u tišini sami sa
sobom).
c) Podijelimo na kraju 4 važna koraka u praštanju:
1. ŽELIM oprostiti (čin VOLJE)
2. Pred Isusa stati i reći : OPRAŠTAM!
3. BLAGOSLOVITI osobu kojoj trebam oprostiti
4. Moliti da se ISCIJELE MOJE RANE iz te situacije
Pripremila: s. Višnja

Kratki osvrt na boravak na Taboru u srpnju

Kratki osvrt na boravak na Taboru u srpnju (6.7. – 9.7., čet popodne, uvodno razmatranje – nedjelja oko podne, ručak)

Na Taboru su (zajedno sa članovima raznih bratstava iz naše zemlje) boravile s. Zlata Križić, s. Višnja Gracin I s. Valentina Šimonović iz nove grupe. Tema seminara bila je: “Bog moj i sve moje”. Struktura cijelog dana izgledala je ovako:
– Molitva časoslova (8h)
– doručak
– jutarnje razmatranje s pauzom
– ručak
– ispovijed /Franj. Krunica i bolesničko pomazanje)
– sv. Misa
– večera
– molitva (molitva otklinjanja, pojedinačno polaganje rukuza ozdravljenje i
oslobođenje/ molitva za oslobođenje od ovisnosti i navezanosti)
– počinak (22 h)

Najbitnije iz predavanja/razmatranja: p. Ivan Matić naglasio je da je ove godine 800. obljetnica proslave živih jaslica u Grecciu i da je sv. Franjo bio posebno usredotočen na Božić, koji je prekretnica – jer je Bog postao čovjekom (jedno slavlje), te 800. Obljetnica od pisanja pravila života/načina života (drugo slavlje).
Neke zapisane crtice sa razmatranja:
Ako se sjetimo riječi “idi i obnovi Crkvu” – pitanje za nas je: Kako to DANAS JA mogu učiniti? Popraviti crkvu je mučan i težak posao, događa se uz žrtvu i progonstvo, ALI to je blagoslovljen posao! U razmatranjima je bilo riječi o Franjinom i Klarinom životu, o teškom povijesnom vremenu u kojem su živjeli (vrijeme križarskih ratova) i o tome kako Bog U SVAKO VRIJEME PODIŽE JAKE I NOVE LJUDE; o samooplijeni tj. Kristovom osiromašenju, što bi trebao biti i naš franjevački cilj (umiranje sebi). Bilo je govora o krštenju, u trenu krštenja smo BAŠ, BAŠ sveti i uvijek se trebamo sjetiti da smo Božje dijete. Također, bilo je riječi o Isusovom svakodnevnom životu i o tome kako mi u običnom ljudskom susretu možemo nekome promijeniti život, jer je u nama Krist. Razmatrali smo o Franjinoj ljubavi prema Euharistiji, o izrazu “Majka Crkva” , jer se u njoj rađamo, hranimo i umiremo, slušali smo iz KKC o posljednjoj kušnji crkve i razmišljali kako se Crkva danas izdaje IZNUTRA (u nekim biskupijama, konferencijama). Razdor iznutra/mrtvilo može postojati i u bratstvima i zajednicama, možda mogu biti prisutni zavist i ljubomora. Preslikali smo ovo na naš život i pitanje “Kako slavim Euharistiju?” (mogu je slaviti svim srcem ili imati neke loše nakane, a pri tome blagovati – dakle – i ja mogu izdavati). Bilo je govora o strukturi I, II I III Reda i o tome kako u oko 125 zemalja postoji OFS. P. Matić je spomenuo da je putovao godinama svijetom, posebno po Aziji i J. Americi i imao susrete sa svjetovnim
franjevcima, čija je ljubav puno gorljivija od naše u Europi. Od vremena sv. Franje počelo je pučko misionarenje i propovijedanje od grada do grada ….spomenuta je i kapelica iz 14. st. u Trogiru, izvan grada, jer je sv. Franjo tamo došao, te su spomenute sestre klarise u Splitu, koje su tamo od početaka do danas.

Pitanja za sve nas vezana uz čitanja i razmatranja tih dana :

 Živim li dvoličnu duhovnost?
 Razmislimo : Tko je moj Izak u životu? Izak = netko /nešto meni posebno dragocjeno, bez čega bi mi bilo teško živjeti?
 Jesam li pozorna na TREN milosti? Taj TREN je uvijek po mojoj mjeri i nikad previše…
 Ulazim li u mjesto gube – mjesto moga uskrsnuća?
 Koliko sam neznatna?
 Koliko radim i djelujem iz ljubavi? (djelovanje iz ljubavi je življenje Evanđelja – i da nisam kršćanin)
 Koji je moj način da “idem i popravim Crkvu”?

Neki zaključci:
 Prepoznaj ruševine gdje živiš i tamo obnovi ljubav i milosrđe
 Obnovi obiteljsku Crkvu
 Obnovi MB
 Obnovi župu
 Počni ispočetka – jer obnova se događa samo u ljubavi, u malim stvarima i malim trenucima
 Djeluj SAMO tamo gdje živiš – kao Krist u Jeruzalemu
 Obnovi zahvalnost (nemoj mrmljati, prigovarati i kukati)
 Gdje god idem/ideš, nosim/nosiš i identitet bratstva – pazi da ne budem/budeš sablazan!
 Poticaj za ovu i svaku Skupštinu: pogledati osobu lijevo i desno od sebe i reći joj nešto lijepo!

Pripremila: s. Višnja

Korizmena duhovna obnova – Kloštar Ivanić, 11.03.2023.

Dvadesetak članova mjesnog bratstva, zajedno sa duhovnim asistentom fra Renatom Galićem i bogoslovom Fra Željkom Tomićem, hodočastilo je dana 11. ožujka 2023. Gospi Kloštarskoj u svetište Majke Milosrđa koje se nalazi u župi Uznesenja BDM u Kloštar Ivaniću. Odmah po dolasku započela je naša korizmena obnova sa temom koju je pripremio naš duhovni asistent. Fra Renato nam je govorio o poveznici krštenja i korizme i o „Živoj vodi“ koja struji kroz naš život od trenutka našega krštenja pa sve dok se u vječnosti ne vrati natrag Izvoru Života. Osvijestio nam je kako Božja Riječ pa i sam Bog nikada nisu isti te da uvijek i u svim prilikama u vjerničkom životu otkrivamo tu novost Života. Dotakao se i Evanđelja 3. korizmene nedjelje i susreta Isusa i Samarijanke koje nam je veliki poticaj kako jedino susret sa Živim Bogom mijenja naše živote iz korijena. U samostanu smo se susreli sa područnom ministrom s. Renatom Huzanić s kojoj smo izmijenili „šačicu razgovora“ i nazdravili uz čašicu rakije. Fra Željko Tomić je pripremio knjižicu „Križni put sa sv. Franjom Asiškim“ po kojoj smo razmatrali i molili postaje križnog puta. Nakon hoda za Isusom na Njegovom križnom putu slavili smo sv. misu kao glavni dio naše korizmene duhovne obnove. Naše bratsko druženje završili smo ručkom u obližnjem restoranu Fratellos u Ivanić Gradu. Okrijepili smo se Euharistijom, nahranili „brata magarca“,  i ohrabrili poticajnim riječima fra Renata i fra Željka te otišli svojim kućama radosni i zahvalni na svemu, a posebno na daru zajedništva toga dana.

Fotografije možete pogledati ovdje.

s. Ilijana

19.2.2023. – Trajni zavjeti u bratstvu

U crkvi Bezgrešnog začeća BDM, u nedjelju, 19. veljače 2023. pod sv. Misom u 11.30 sati, naše dvije sestre iz mjesnog bratstva pristupile su trajnim zavjetima. Sestre Jelena Kovač i Marina Kvesić ušle su s bogoslovima i svećenikom u svečanoj procesiji u crkvu. Svečano misno slavlje predvodio je fra Renato Galić, mladi duhovni asistent našeg bratstva, koji je u propovijedi uputio lijepe riječi našim sestrama. Članovi Frame i bogoslovi obogatili su svojim pjevanjem i sviranjem ovaj sunčani dan, a važne trenutke fotoaparatom zabilježio je bogoslov fra Ivan Lovrić.

Zavjeti su položeni ispred ministre s. Zore Raspudić, uz svjedoke s. Višnju Gracin i b. Marija Karaj, te pomoćnika duhovnog asistenta, fra Željka Tomića. Sveta pričest je za zavjetovane sestre bila pod obje prilike. Na kraju misnog slavlja čestitali smo sestrama, darovali im prigodne poklone (knjigu Brat iz Asiza, tau narukvicu, lančić i privjesak za ključeve, te nešto slatko) i zajedno se u crkvi slikali.

Nakon euharistijskog slavlja i obreda zavjetovanja, bratsko druženje nastavljeno je u dvorani ispod crkve. S članovima našeg bratstva bili su fratri, bogoslovi, nekoliko braće i sestara iz drugih bratstava, članovi obitelji i mladi iz naše Frame.

Našim sestrama Jeleni i Marini želimo mir i ustrajnost u franjevačkom hodu, do kraja zemaljskog života!

Fotografije možete pogledati ovdje.

s. Višnja

TRODNEVNICA SVETOME FRANJI

Područno hodočašće u Karlovac

U subotu, 21. svibnja, Zagrebačko područno bratstvo OFS-a hodočastilo je u Nacionalno svetište sv. Josipa u Karlovac. Na hodočašću, koje se redovito održava svake godine, sudjelovalo je oko 200 članova OFS-a i Franjevačke mladeži iz Područja.

Program je započeo u jutarnjim satima, pozdravima područne ministre Renate Huzanić i područnog duhovnog asistenta fra Zvonimira Brusača. Uslijedio je pozdrav rektora Svetišta mons. Antuna Sentea ml. Koji je nakon toga predvodio krunicu svetoga Josipa. Za vrijeme krunice je bila prilika za sakrament ispovijedi. Euharistijsko slavlje je predslavio mons. Mate Uzinić, riječki nadbiskup koadjutor, koji je toga dana, zajedno s vjernicima iz Riječke nadbiskupije, također bio hodočasnik u Svetištu, dok je propovijedao fra Zvonimir Brusač. Nakon svete mise je uslijedilo predstavljanje Svetišta s brojnim zanimljivim pojedinostima. Uslijedio je ručak i bratsko druženje, a poslijepodne su se braća i sestre ponovno okupili u crkvi gdje su podijeljeni u skupine u kojima su članovi iz različitih bratstava imali priliku razgovarati i međusobno se bolje upoznati. Nakon toga su se kratko predstavila sva mjesna bratstva OFS-a i Frame.

Nakon Svetišta sv. Josipa, hodočasnici su se uputili u franjevačku crkvu presvetoga Trojstva, gdje je okupljene pozdravio fra Mate Bašić, mjesni duhovni asistent OFS-a. Okupljenima je govorio o povijesti crkve, prisutnosti franjevaca u Karlovcu, ali i nedavnoj prošlosti, osobito obilježenoj Petrinjskim potresom koji je značajno oštetio i ovu crkvu. Uz brojne druge znamenitosti, fra Mate je osobito istaknuo kapelicu Gospe Loretske koju je za vrijeme služenja vojnoga roka redovito posjećivao i u njoj se molio bl. Alojzije Stepinac, zaštitnik Zagrebačkoga područnog bratstva OFS-a, i sam kasnije svjetovni franjevac. Članovi OFS-a i Frame imali su prilike razgledati samostan i muzej te se upoznati s bogatom baštinom koju čuvaju karlovački franjevci. Program hodočašća okončan je završnim blagoslovom.

Sveti Josip je na zasjedanju Hrvatskoga sabora 9. i 10. lipnja 1687., na prijedlog zagrebačkoga biskupa Martina Borkovića, jednoglasno izabran za zaštitnika Kraljevine Hrvatske. Ta odluka, priznata i sa svjetovne i s crkvene strane, obnovljena i u novije vrijeme, vrijedi i danas. Ovo je, stoga, bila još jedna prilika da se članovi OFS-a i Frame uteku svetome Josipu u svim svojim potrebama, ali i da bolje upoznaju zaštitnika naše Domovine i naroda i prodube svoju pobožnost prema njemu.

s. Danijela

Duhovna obnova u Korizmi u Vukovaru, 2.4.2022.

Pod vodstvom našeg duhovnog asistenta Fra Svetozara Kraljevića, na duhovnu obnovu u Vukovar išli su članovi OFS -a, Frame i članovi njihovih obitelji. Ispred samostana u Dubravi okupili smo se u ranim jutarnjim satima i krenuli autobusom oko 4.30 sati ujutro, a u Vukovar stigli blizu 9 sati.

Prema dogovoru od ranije, pridružila nam se u autobusu gđa Tamara Rubčić, vodič, koja je nekoliko idućih sati provela s nama i vrlo zanimljivo nas tijekom vožnje autobusom kroz grad upućivala u život u Vukovaru  iz vremena prije, za vrijeme i nakon Domovinskog rata. Također, na svim mjestima gdje smo se zaustavljali ispričala je brojne priče i podsjetila nas na važne i bolne stvari koje su se tada događale.

Trpinjska cesta – groblje tenkova

Na Trpinjskoj cesti zastali smo uz tenk i bistu Blage Zadre, ispred Spomen doma hrvatskih branitelja. Podsjetili smo se važnosti ove ceste i događaja koji su se tamo zbivali. Obišli smo i unutrašnjost Spomen doma, a zatim autobusom prošli uz crkvu Gospe Fatimske i vozili se dalje gradom slušajući priču gospođe Tamare, naše “vodičke”.

Autobusom kroz grad

Vozeći se autobusom, prošli smo kraj tvornice gume i obuće Borovo, koja je prije Domovinskog rata zapošljavala oko 23 000 ljudi. Gđa Rubčić ispričala je da su oni, kao djeca rado odlazili pred tvornicu u 14 sati, jer ih je fascinirao veliki broj ljudi koji je tamo radio i koji su se slijevali kao rijeka pri odlasku svojim kućama. Radnike je dovozilo i odvozilo iz tvornice 40 autobusa, 2 vlaka i tisuće bicikala. Nakon priče o tvornici, zanimljiva je bila priča o gospodinu Tomašu Bati, koji je (osim tvornice 1931.) planski zamislio i dao graditi zanimljive kuće za radnike. Sve to građeno je po uzoru na neka naselja u tadašnjoj Čehoslovačkoj (koja je početkom 20. stoljeća imala više desetaka tisuća obućarskih radionica i bila industrijski najrazvijeniji dio Austro – Ugarske Monarhije ). U to doba “Batino naselje” bilo je rijedak primjer urbanističkog planiranja na području tadašnje Hrvatske. Slušajući priču o gospodinu Bati, autobusom smo prolazili uz to naselje, koje je djelovalo skladno i uredno. Prošli smo i uz vukovarsku  bolnicu, ali zbog epidemioloških mjera nismo mogli posjetiti njenu unutrašnjost. Zanimljiva je bila i priča o avionskoj bombi, tzv.“krmači” – koja je pala na bolnicu i probila svih pet etaža, te pala između nogu jednog ranjenika, a da nije eksplodirala niti ozljedila ranjenika.

Memorijalni centar Domovinskog rata Vukovar

U Memorijalnom centru čuli smo puno zanimljivih detalja o počecima Domovinskog rata, međusobnim odnosima ljudi, povremenim puškaranjima započetih u kolovozu 1991., napetosti koja je rasla od pogibije dvanaest redarstvenika i pojačavala se tijekom ljeta 1991. , te o stanju  u Vukovaru do 23.8.1991. Uz puno slika i teksta na zidovima iz tog vremena bitke za Vukovar, vrlo zanimljiva bila je priča o pronalasku sanduka s medicinskim sadržajem, koji je trebao biti dostavljen 1991. godine, a pronađen je slučajno 29 godina kasnije. Naime, pripadnici samostalnog zrakoplovnog voda Osijek, sportskim i poljoprivrednim zrakoplovima dostavljali su noću humanitarnu pomoć. Upravo zbog noćnih uvjeta, ovaj sanduk tada nije pao na željenu lokaciju, a pronašao ga je učenik osnovne škole na obali Stare Vuke 2020. godine. Ovakvu vrstu pomoći nazivali su u tim teškim vremenima “Darovi s neba”. Svi vrijedni pronađeni predmeti (lijekovi i medicinski pribor) evidentirani su i izloženi, a na njima je vidljiv korozivni utjecaj  proteklih dugih godina.

Nakon toga smo otišli u prostor prikaza srpskih koncentracijskih logora “Stajićevo” i “Begejci” (ukupno je bilo 4 logora). Bilo je mučno nama starijima prisjetiti se tih godina i tortura, što su ih ljudi prolazili. U logorima je osobito teško bilo tijekom vikenda. Najmlađi zatočenik imao je 15 godina, a najstariji 82 godine. U neformalnom razgovoru s gđom Rubčić saznali smo da je i njen suprug bio 9 mjeseci u logoru, a ona je pad Vukovara dočekala u gradu. Život danas u Vukovaru, prema njenim riječima, teče “na dva kolosjeka”  – vrtići i škole za djecu hrvatske i srpske nacionalnosti odvojene su… Prošli smo kraj vanjskih eksponata i izložbe pješačkog naoružanja korištenog u Domovinskom ratu.

Vozeći se prema Ovčari, gđa Rubčić ispričala nam je neke detalje i o vukovarskom Vodotornju, simbolu stradanja i otpora. Izgrađen  je 1968. na ulazu u naselje Mitnica i u početku je na njegovom vrhu bio restoran. U Domovinskom ratu pogođen je s oko 600 direktnih projektila.

Prisjetili smo se hrabrog hrvatskog  branitelja Ivana Ivanike, koji je tijekom opsade grada svake noći podizao hrvatsku zastavu – simbol borbe. Ivan je kasnije ubijen, a tijelo mu je identificirano tek 2003. godine.

Farma Ovčara,  Spomen dom Ovčara (na mjestu hangara iz 1991.) i Memorijalno groblje žrtava Domovinskog rata

Ovčara je velika masovna grobnica, na koju je odvezeno 6 autobusa ljudi, a sudbina stradalnika iz jednog autobusa ne zna se do danas. Došli smo prvo do mjesta (jame) gdje su ljudi pogubljeni i gdje je danas posađeno 200 malih čempresa u znak sjećanja na njih. Ova lokacija nalazi se oko 2 km dalje od današnjeg Spomen doma i tadašnjeg hangara, u koji su tada ljudi doveženi prikolicama, mučeni, a preživjeli odveženi na mjesto pogubljenja. Zahvaljujući iskakanju jednog zatvorenika iz prikolice i njegovom bijegu, saznalo se tek kasnije za lokaciju hangara i sve je istraženo (zatvorenik je bio i u logoru). Probna iskapanja  bila su 1993., a zatim je od lokalnih ljudi došlo do zabrane iskapanja sve do 1996. Ekshumacija je trajala 40 dana i nadgledao ju je Davor Strinović, prof. sudske medicine i predstavnik hrvatske komisije za zatočene i nestale osobe. Prema nalazima istraga, zatočenici su ubijeni s leđa iz blizine, hicima u glavu. Radilo se o ranjenicima iz bolnice, braniteljima i civilima.

Obišli smo i mračni Spomen dom Ovčara. Na stropu se nalaze žaruljice, kao simbol zvijezda za svakog od 261 ubijenog, na podu su instalirane čahure, a u sredini poda je spirala. Slike stradalnika nalaze se na zidovima, a ispod njih osobne stvari pronađene u grobnici. Cijeli dojam je doista mračan i težak i dočarao je atmosferu tog vremena.

Nakon Ovčare obišli smo i Memorijalno groblje, sa središnjim brončanim spomenikom “zračnog križa”i “vječnom vatrom”, te  bijelim križevima, njih 938.

Potom smo se autobusom uputili prema franjevačkom samostanu i  crkvi sv. Filipa i Jakova, prethodno se oprostivši od ljubazne gđe Tamare Rubčić, koja je bila divan vodič.

Franjevački samostan i crkva sv. Filipa i Jakova – s pogledom na Dunav i Vodotoranj i put u Zagreb

U Franjevačkom samostanu dočekao nas je mladi fratar, fra Matija Marijić, koji nam je u dvorani sv. Bone pustio kratak film – Priča o Vukovaru. U dvorištu franjevačkom samostana lijep je pogled na Dunav, a tamo se nalaze i staklene ploče s imenima vukovarskih stradalnika – 2717 imena. Popis imena iz različitih izvora marljivo je prikupljao gvardijan, fra Ivica Jagodić, njegova subraća i četvero mladih Vukovaraca. Fra Matija je u crkvi imao kratko izlaganje, u kojem je ispričao neke povijesne zanimljivosti. Prema nekim izvorima, franjevci su ovdje bili prisutni i prije, i za vrijeme turske vladavine. Drvena crkva je na ovom mjestu podignuta na samom početku 18. stoljeća, a nešto kasnije sagrađena je od čvrstog matrijala. Franjevci su na ovom mjestu u 18. stoljeću pokrenuli javno pučko školstvo, a franjevačka knjižnica prikupljala je brojne, vrijedne, a također i rijetke knjige. Krajem 19. stoljeća crkva je trostruko uvećana, a te veličine je i danas. Dugačka je 58 m, odnosno treća je crkva po dužini u Hrvatskoj, nakon zagrebačke i đakovačke katedrale.

Tijekom Domovinskog rata crkva i samostan doživjeli su pravo pustošenje. Dio kulturnog blaga uništen je, dio nestao, a dio je odvežen i sačuvan u samostanu u Zemunu zahvaljujući redovnicima fra Marku Kuroltu i fra Marku Malović (najviše su sačuvane knjige). Posredstvom Ministarstva kulture RH i zalaganjem gore spomenutih redovnika, sačuvani dio kulturnog blaga kasnije je vraćen iz Srbije. Crkva i samostan su nakon Domovinskog rata obnavljani, počevši od 1998. godine. Jedan zid crkve ostavljen  je neobnovljen u znak sjećanja na stradanja iz 1991. Prošli smo i kriptom, čiji su sarkofazi obitelji Eltz i posmrtni ostaci franjevaca također bili uništeni u Domovinskom ratu.

Relikvije (sarkofag) sv. Bone,  mučenika iz 260. godine zapaljene su u vrijeme Domovinskog rata, a ostatak relikvija spremljen je u kovčeg i nalazi se uz oltar. Obišli smo i muzej u sklopu samostana, koji je obnovljen i otvoren 2019. Sakupljanje vrijednih predmeta pri samostanu započelo je još u 17 stoljeću. Ostali smo zadivljeni liturgijskim posuđem, od kojeg dio potječe iz zlatarskih radionica različitih europskih gradova. Uz njih je izložen  i dio zbirke liturgijske odjeće, od kojih su neke bogato tkane od svile i baršuna.

U 13.45 u crkvi sv. Filipa i Jakova fra Svetozar Kraljević slavio je svetu Misu, dotakavši nas poticajnim riječima: „Sva mjesta koja smo obišli u Vukovaru sadrže u sebi svih 14 postaja križnog puta – i osude, i uzimanje križa na sebe, i padove, i Veroniku, i svlačenje/ogolijevanje, i smrt, i grob. Ali, u Vukovaru se nalazi i Uskrsnuće, jer zlo je samo kulisa pod kojom se sve dogodilo. Ne smijemo nikada igrati igru zla, jer zlo uvijek budi novo zlo…Obilazeći ovaj križni put, ljudsko srce treba biti obnovljeno. Ovaj grad treba biti mjesto nade, pobjede Božje i naše zagledanosti u dobro i u pobjedu Dobra…“

Nakon sv. Mise slijedilo je u blagovaonici samostana bratsko druženje s našim domaćinima, uz obroke  ponijete iz Zagreba, koje smo (uobičajeno) svi dijelili. Naravno – maštovitošću pripreme, brojem jela, bojama, načinom pakiranja i posluživanja, te količinom jela – redovito sami sebe nadmašujemo. Nakon odmora u blagovaonici ili malo šetnje uz kišu zaputili smo se u popodnevnim satima prema Zagrebu. Uz međusobne razgovore i zajedničku molitvu krunice put je prošao brzo. Oko 21 sat doputovali smo u Zagreb, zadovoljni bogato ispunjenim prohladnim danom.

priredila: s. Višnja