Pod vodstvom našeg duhovnog asistenta Fra Svetozara Kraljevića, na duhovnu obnovu u Vukovar išli su članovi OFS -a, Frame i članovi njihovih obitelji. Ispred samostana u Dubravi okupili smo se u ranim jutarnjim satima i krenuli autobusom oko 4.30 sati ujutro, a u Vukovar stigli blizu 9 sati.
Prema dogovoru od ranije, pridružila nam se u autobusu gđa Tamara Rubčić, vodič, koja je nekoliko idućih sati provela s nama i vrlo zanimljivo nas tijekom vožnje autobusom kroz grad upućivala u život u Vukovaru iz vremena prije, za vrijeme i nakon Domovinskog rata. Također, na svim mjestima gdje smo se zaustavljali ispričala je brojne priče i podsjetila nas na važne i bolne stvari koje su se tada događale.
Trpinjska cesta – groblje tenkova
Na Trpinjskoj cesti zastali smo uz tenk i bistu Blage Zadre, ispred Spomen doma hrvatskih branitelja. Podsjetili smo se važnosti ove ceste i događaja koji su se tamo zbivali. Obišli smo i unutrašnjost Spomen doma, a zatim autobusom prošli uz crkvu Gospe Fatimske i vozili se dalje gradom slušajući priču gospođe Tamare, naše “vodičke”.
Autobusom kroz grad
Vozeći se autobusom, prošli smo kraj tvornice gume i obuće Borovo, koja je prije Domovinskog rata zapošljavala oko 23 000 ljudi. Gđa Rubčić ispričala je da su oni, kao djeca rado odlazili pred tvornicu u 14 sati, jer ih je fascinirao veliki broj ljudi koji je tamo radio i koji su se slijevali kao rijeka pri odlasku svojim kućama. Radnike je dovozilo i odvozilo iz tvornice 40 autobusa, 2 vlaka i tisuće bicikala. Nakon priče o tvornici, zanimljiva je bila priča o gospodinu Tomašu Bati, koji je (osim tvornice 1931.) planski zamislio i dao graditi zanimljive kuće za radnike. Sve to građeno je po uzoru na neka naselja u tadašnjoj Čehoslovačkoj (koja je početkom 20. stoljeća imala više desetaka tisuća obućarskih radionica i bila industrijski najrazvijeniji dio Austro – Ugarske Monarhije ). U to doba “Batino naselje” bilo je rijedak primjer urbanističkog planiranja na području tadašnje Hrvatske. Slušajući priču o gospodinu Bati, autobusom smo prolazili uz to naselje, koje je djelovalo skladno i uredno. Prošli smo i uz vukovarsku bolnicu, ali zbog epidemioloških mjera nismo mogli posjetiti njenu unutrašnjost. Zanimljiva je bila i priča o avionskoj bombi, tzv.“krmači” – koja je pala na bolnicu i probila svih pet etaža, te pala između nogu jednog ranjenika, a da nije eksplodirala niti ozljedila ranjenika.
Memorijalni centar Domovinskog rata Vukovar
U Memorijalnom centru čuli smo puno zanimljivih detalja o počecima Domovinskog rata, međusobnim odnosima ljudi, povremenim puškaranjima započetih u kolovozu 1991., napetosti koja je rasla od pogibije dvanaest redarstvenika i pojačavala se tijekom ljeta 1991. , te o stanju u Vukovaru do 23.8.1991. Uz puno slika i teksta na zidovima iz tog vremena bitke za Vukovar, vrlo zanimljiva bila je priča o pronalasku sanduka s medicinskim sadržajem, koji je trebao biti dostavljen 1991. godine, a pronađen je slučajno 29 godina kasnije. Naime, pripadnici samostalnog zrakoplovnog voda Osijek, sportskim i poljoprivrednim zrakoplovima dostavljali su noću humanitarnu pomoć. Upravo zbog noćnih uvjeta, ovaj sanduk tada nije pao na željenu lokaciju, a pronašao ga je učenik osnovne škole na obali Stare Vuke 2020. godine. Ovakvu vrstu pomoći nazivali su u tim teškim vremenima “Darovi s neba”. Svi vrijedni pronađeni predmeti (lijekovi i medicinski pribor) evidentirani su i izloženi, a na njima je vidljiv korozivni utjecaj proteklih dugih godina.
Nakon toga smo otišli u prostor prikaza srpskih koncentracijskih logora “Stajićevo” i “Begejci” (ukupno je bilo 4 logora). Bilo je mučno nama starijima prisjetiti se tih godina i tortura, što su ih ljudi prolazili. U logorima je osobito teško bilo tijekom vikenda. Najmlađi zatočenik imao je 15 godina, a najstariji 82 godine. U neformalnom razgovoru s gđom Rubčić saznali smo da je i njen suprug bio 9 mjeseci u logoru, a ona je pad Vukovara dočekala u gradu. Život danas u Vukovaru, prema njenim riječima, teče “na dva kolosjeka” – vrtići i škole za djecu hrvatske i srpske nacionalnosti odvojene su… Prošli smo kraj vanjskih eksponata i izložbe pješačkog naoružanja korištenog u Domovinskom ratu.
Vozeći se prema Ovčari, gđa Rubčić ispričala nam je neke detalje i o vukovarskom Vodotornju, simbolu stradanja i otpora. Izgrađen je 1968. na ulazu u naselje Mitnica i u početku je na njegovom vrhu bio restoran. U Domovinskom ratu pogođen je s oko 600 direktnih projektila.
Prisjetili smo se hrabrog hrvatskog branitelja Ivana Ivanike, koji je tijekom opsade grada svake noći podizao hrvatsku zastavu – simbol borbe. Ivan je kasnije ubijen, a tijelo mu je identificirano tek 2003. godine.
Farma Ovčara, Spomen dom Ovčara (na mjestu hangara iz 1991.) i Memorijalno groblje žrtava Domovinskog rata
Ovčara je velika masovna grobnica, na koju je odvezeno 6 autobusa ljudi, a sudbina stradalnika iz jednog autobusa ne zna se do danas. Došli smo prvo do mjesta (jame) gdje su ljudi pogubljeni i gdje je danas posađeno 200 malih čempresa u znak sjećanja na njih. Ova lokacija nalazi se oko 2 km dalje od današnjeg Spomen doma i tadašnjeg hangara, u koji su tada ljudi doveženi prikolicama, mučeni, a preživjeli odveženi na mjesto pogubljenja. Zahvaljujući iskakanju jednog zatvorenika iz prikolice i njegovom bijegu, saznalo se tek kasnije za lokaciju hangara i sve je istraženo (zatvorenik je bio i u logoru). Probna iskapanja bila su 1993., a zatim je od lokalnih ljudi došlo do zabrane iskapanja sve do 1996. Ekshumacija je trajala 40 dana i nadgledao ju je Davor Strinović, prof. sudske medicine i predstavnik hrvatske komisije za zatočene i nestale osobe. Prema nalazima istraga, zatočenici su ubijeni s leđa iz blizine, hicima u glavu. Radilo se o ranjenicima iz bolnice, braniteljima i civilima.
Obišli smo i mračni Spomen dom Ovčara. Na stropu se nalaze žaruljice, kao simbol zvijezda za svakog od 261 ubijenog, na podu su instalirane čahure, a u sredini poda je spirala. Slike stradalnika nalaze se na zidovima, a ispod njih osobne stvari pronađene u grobnici. Cijeli dojam je doista mračan i težak i dočarao je atmosferu tog vremena.
Nakon Ovčare obišli smo i Memorijalno groblje, sa središnjim brončanim spomenikom “zračnog križa”i “vječnom vatrom”, te bijelim križevima, njih 938.
Potom smo se autobusom uputili prema franjevačkom samostanu i crkvi sv. Filipa i Jakova, prethodno se oprostivši od ljubazne gđe Tamare Rubčić, koja je bila divan vodič.
Franjevački samostan i crkva sv. Filipa i Jakova – s pogledom na Dunav i Vodotoranj i put u Zagreb
U Franjevačkom samostanu dočekao nas je mladi fratar, fra Matija Marijić, koji nam je u dvorani sv. Bone pustio kratak film – Priča o Vukovaru. U dvorištu franjevačkom samostana lijep je pogled na Dunav, a tamo se nalaze i staklene ploče s imenima vukovarskih stradalnika – 2717 imena. Popis imena iz različitih izvora marljivo je prikupljao gvardijan, fra Ivica Jagodić, njegova subraća i četvero mladih Vukovaraca. Fra Matija je u crkvi imao kratko izlaganje, u kojem je ispričao neke povijesne zanimljivosti. Prema nekim izvorima, franjevci su ovdje bili prisutni i prije, i za vrijeme turske vladavine. Drvena crkva je na ovom mjestu podignuta na samom početku 18. stoljeća, a nešto kasnije sagrađena je od čvrstog matrijala. Franjevci su na ovom mjestu u 18. stoljeću pokrenuli javno pučko školstvo, a franjevačka knjižnica prikupljala je brojne, vrijedne, a također i rijetke knjige. Krajem 19. stoljeća crkva je trostruko uvećana, a te veličine je i danas. Dugačka je 58 m, odnosno treća je crkva po dužini u Hrvatskoj, nakon zagrebačke i đakovačke katedrale.
Tijekom Domovinskog rata crkva i samostan doživjeli su pravo pustošenje. Dio kulturnog blaga uništen je, dio nestao, a dio je odvežen i sačuvan u samostanu u Zemunu zahvaljujući redovnicima fra Marku Kuroltu i fra Marku Malović (najviše su sačuvane knjige). Posredstvom Ministarstva kulture RH i zalaganjem gore spomenutih redovnika, sačuvani dio kulturnog blaga kasnije je vraćen iz Srbije. Crkva i samostan su nakon Domovinskog rata obnavljani, počevši od 1998. godine. Jedan zid crkve ostavljen je neobnovljen u znak sjećanja na stradanja iz 1991. Prošli smo i kriptom, čiji su sarkofazi obitelji Eltz i posmrtni ostaci franjevaca također bili uništeni u Domovinskom ratu.
Relikvije (sarkofag) sv. Bone, mučenika iz 260. godine zapaljene su u vrijeme Domovinskog rata, a ostatak relikvija spremljen je u kovčeg i nalazi se uz oltar. Obišli smo i muzej u sklopu samostana, koji je obnovljen i otvoren 2019. Sakupljanje vrijednih predmeta pri samostanu započelo je još u 17 stoljeću. Ostali smo zadivljeni liturgijskim posuđem, od kojeg dio potječe iz zlatarskih radionica različitih europskih gradova. Uz njih je izložen i dio zbirke liturgijske odjeće, od kojih su neke bogato tkane od svile i baršuna.
U 13.45 u crkvi sv. Filipa i Jakova fra Svetozar Kraljević slavio je svetu Misu, dotakavši nas poticajnim riječima: „Sva mjesta koja smo obišli u Vukovaru sadrže u sebi svih 14 postaja križnog puta – i osude, i uzimanje križa na sebe, i padove, i Veroniku, i svlačenje/ogolijevanje, i smrt, i grob. Ali, u Vukovaru se nalazi i Uskrsnuće, jer zlo je samo kulisa pod kojom se sve dogodilo. Ne smijemo nikada igrati igru zla, jer zlo uvijek budi novo zlo…Obilazeći ovaj križni put, ljudsko srce treba biti obnovljeno. Ovaj grad treba biti mjesto nade, pobjede Božje i naše zagledanosti u dobro i u pobjedu Dobra…“
Nakon sv. Mise slijedilo je u blagovaonici samostana bratsko druženje s našim domaćinima, uz obroke ponijete iz Zagreba, koje smo (uobičajeno) svi dijelili. Naravno – maštovitošću pripreme, brojem jela, bojama, načinom pakiranja i posluživanja, te količinom jela – redovito sami sebe nadmašujemo. Nakon odmora u blagovaonici ili malo šetnje uz kišu zaputili smo se u popodnevnim satima prema Zagrebu. Uz međusobne razgovore i zajedničku molitvu krunice put je prošao brzo. Oko 21 sat doputovali smo u Zagreb, zadovoljni bogato ispunjenim prohladnim danom.
priredila: s. Višnja
