priredio: FRAMIR

Stariji Mali Brat s još dvojicom male braće držao pučke misije. Bio je dan za muškarce. Žestoka i vatrena propovijed potresala je duže i parala srca. I kad je sve lijepo završilo, ljudi su pred crkvom s misionarima pušili i raspravljali o onome što su toga dana čuli u propovijedi. U jednom trenutku, vidno potresen, priđe misionarima i jedan sredovječan čovjek i reče pred svima:

– Evo, ljudi! Tko mene ikad više čuje da izgovorim kakvu ružnu riječ, pogotovu beštimku, neka mi glavu odsiječe i jezik odreže!

I dok su se drugi čudili tom iznenadnom obraćenju, on nastavi, obraćajući se Malom Bratu:

– Ispovjedio sam se kod vas, oče. Strpljivo ste me i pažljivo saslušali. A kad sam završio, jer sam veliki psovač, upitali ste me:

– Pa dobro, prijatelju, koliko imaš toga đavljeg staža?

– Pa kako đavljeg staža? – čudio sam se.

– Koliko dugo psuješ? Odnosno, koliko si godina beštimadur?

Malko sam zastao, pa, zatečen tim pitanjem, odgovorih:

– Pa ima već oko 30 godina!

– E, pa dobro, prijatelju. Kad je tako, onda nastavi. I izdrži još pet godina pa ćeš od đavla dobiti i mirovinu! Ta zaslužio si je!

Eto, te su me riječi toliko pogodile da sam čvrsto odlučio za sve vijeke prekinuti s tom đavljom navikom! Nu, kad promislim: Ivane, ti si već 30 godina kod đavla zaposlen. Što će bolan s tobom biti? Opameti se već jednom, rekao sam sebi!

priredio: FRAMIR

Malom su Bratu redovito dolazili na razgovor učenici – odgajanici, kojima je on bio odgojitelj i od njega tražili dobar i mudar savjet. Čekali bi svi strpljivo u redu ispred njegove sobe te jedan po jedan ulazili i razgovarali. Naravno, ništa se nije moglo razumjeti. Samo po glasnim
povicima Maloga Brata, odgojitelja, moglo se znati kakvo je zapravo stanje i kako se razgovor odvijao. Naime, svatko bi najprije započinjao s nekim sitnim problemčićem koji ga muči, a zatim bi uslijedili sve veći i veći problemi. I tako, kako bi razgovor tekao, Mali bi Brat, odgojitelj, uzdisao: – Ohoh – tiho i jednom. A zatim, kako su i problemi rasli i bivali sve veći i teži, i uzdasi Maloga Brata, odgojitelja, bili su sve učestaliji, brži i glasniji: – Oho .. o.! Oho … oo .. ! O … ho … ooo .. ! Oho .. oooo … ! O … ho – ho …. ooooo!