priredio: FRAMIR

Stariji Mali Brat s još dvojicom male braće držao pučke misije. Bio je dan za muškarce. Žestoka i vatrena propovijed potresala je duže i parala srca. I kad je sve lijepo završilo, ljudi su pred crkvom s misionarima pušili i raspravljali o onome što su toga dana čuli u propovijedi. U jednom trenutku, vidno potresen, priđe misionarima i jedan sredovječan čovjek i reče pred svima:

– Evo, ljudi! Tko mene ikad više čuje da izgovorim kakvu ružnu riječ, pogotovu beštimku, neka mi glavu odsiječe i jezik odreže!

I dok su se drugi čudili tom iznenadnom obraćenju, on nastavi, obraćajući se Malom Bratu:

– Ispovjedio sam se kod vas, oče. Strpljivo ste me i pažljivo saslušali. A kad sam završio, jer sam veliki psovač, upitali ste me:

– Pa dobro, prijatelju, koliko imaš toga đavljeg staža?

– Pa kako đavljeg staža? – čudio sam se.

– Koliko dugo psuješ? Odnosno, koliko si godina beštimadur?

Malko sam zastao, pa, zatečen tim pitanjem, odgovorih:

– Pa ima već oko 30 godina!

– E, pa dobro, prijatelju. Kad je tako, onda nastavi. I izdrži još pet godina pa ćeš od đavla dobiti i mirovinu! Ta zaslužio si je!

Eto, te su me riječi toliko pogodile da sam čvrsto odlučio za sve vijeke prekinuti s tom đavljom navikom! Nu, kad promislim: Ivane, ti si već 30 godina kod đavla zaposlen. Što će bolan s tobom biti? Opameti se već jednom, rekao sam sebi!

priredio: FRAMIR

Malom su Bratu redovito dolazili na razgovor učenici – odgajanici, kojima je on bio odgojitelj i od njega tražili dobar i mudar savjet. Čekali bi svi strpljivo u redu ispred njegove sobe te jedan po jedan ulazili i razgovarali. Naravno, ništa se nije moglo razumjeti. Samo po glasnim
povicima Maloga Brata, odgojitelja, moglo se znati kakvo je zapravo stanje i kako se razgovor odvijao. Naime, svatko bi najprije započinjao s nekim sitnim problemčićem koji ga muči, a zatim bi uslijedili sve veći i veći problemi. I tako, kako bi razgovor tekao, Mali bi Brat, odgojitelj, uzdisao: – Ohoh – tiho i jednom. A zatim, kako su i problemi rasli i bivali sve veći i teži, i uzdasi Maloga Brata, odgojitelja, bili su sve učestaliji, brži i glasniji: – Oho .. o.! Oho … oo .. ! O … ho … ooo .. ! Oho .. oooo … ! O … ho – ho …. ooooo!

priredio: FRAMIR

BREVIJAR

Stariji Brat redovito molio brevijar/časoslov. I da bi mlađima dao dobar primjer, činio je to uvijek u vrtu ispred samostana da ga ostala braća vide kako je revan i pobožan. Jedne prilike puhao je vjetar, ali odustajanja  nije bilo. I dok se tako hrvao s vjetrom i brevijarom, dogodilo se da je vjetar prevrnuo nekoliko listova brevijara naprijed. Stariji Mali Brat nije se naravno nije ljutio niti se pak dao  zbuniti. Štoviše, bi mu veoma drago.  Zastane i Gospodinu uputi ovu strelovitu molitvicu:

– Baš ti hvala, Gospodine! I ja sam to htio učiniti, ali se nisam usudio!

SVE  JE  NOVO

Pokuca na samostanska vrata neki mladić i zamoli Maloga Brata za razgovor i savjet. Reče: – Oče, živimo u takvu vremenu kad je teško biti pošten, čestit i dobar vjernik – katolik. Primjerice, danas svi kradu jer je to jednostavno u modi. No, savjest me grize i ne znam što ću i kako ću jer sam i ja podlegao toj suvremenoj  napasti i krao sam!

– Prijatelju dragi, pa ti si mlad. Tek si počeo živjeti, a  tako se već ponašaš. Ta valja li to –  počne ga savjetovati Mali Brat?  – Ma, oče, kako ne bi valjalo? Sve su to posve nove stvari! – zaključi mladić.

priredio: FRAMIR

Mali Brat zauzeto pastoralno radio u jednoj župi u kojoj su se često organizirale dugačke procesije. Katkada su išle po čitavome mjestu, od kapelice do kapelice i od groblja do groblja.  No,  za vrijeme jedne takve  procesije, budući da je bilo vruće, Malomu Bratu dosadilo hodanje. Čekao je lijepu prigodu da malko zastane i odmori se. A kad su došli u debelu hladovinu gdje je bilo zgodno malo predahnuti, reče vjernicima:
– Stanite i spustite sve rekvizite!
Kad su ga poslušali i svi stali, posve ozbiljno im reče- A sada, dragi vjernici,  svima 10 minuta voljno! Tko puši, može i zapaliti. Zašto ovako žurimo? Ta kad je hitnja umrijeti, nije hitnja i zakopati!

priredio: FRAMIR

Mali Brat zarana pošao ”fićom” iz samostana po nekom poslu. Budući da je kolnik bio sklizak, a njemu se žurilo, ni vožnja nije baš dugo potrajala. Sletio je  u jarak  i prevrnuo se  tako da je automobil  ležao na krovu sa sva četiri  kotača  u zraku. Mali se Brat nekako izvukao živ i zdrav. I dok je stojeći kraj automobila razmišljao što učiniti, naiđe jedna starija župljanka. Uljudno pozdravi te će Malomu  Bratu:
– Hvaljen Isus! Velečasni, a što to radite jutros na uranku?
– Evo, krpim gume – snađe se Mali Brat i nervozno zapali cigaretu.

pripremio: Mali Brat FRAMIR

Zaputio se Mali Brat na vjeronauk u obližnje selo. Usput sustigne jednu majku koja je vodila petogodišnju djevojčicu. Kad je ugledala Maloga Brata, djevojčici je nešto bilo čudno. Valjda zbog  toga što do sada nije možda ni vidjela fratra u habitu. Stalno se okretala i radoznalo gledala Maloga Brata. Zamijetila to majka pa je poluglasno opominjala:
– Kćeri moja. Ma nemoj se okretati,  Nije to pristojno. Što gledaš? Pa ta to ti je fratar!
– Ne razumijem, nama, kako fratar? Gore je striko, a dolje teta – začuđeno će djevojčica.

pripremio: Mali Brat FRAMIR

Mali Brat navratio u župu u kojoj je prije pastoralno djelovao. Susretne skupinu djece koja su ga radoznalo promatrala. Mali Brat im pristupi, predstavi se i počne ih ispitivati čiji su. Jedan mu dječak reče:
– Velečasni, ja sam tvoj!
– Kako moj – zbunjeno će Mali Brat?
– Pa lijepo. Mama mi je to rekla. Da nije bilo vas u našoj župi danas ne bi bilo ni mene. Naime, kad  ste Vi bili kod nas na župi često ste govorili roditeljima da naš narod izumire i da svi trebaju roditi barem jedno dijete više. I eto, moja mama vas je poslušala. Odlučila se i mene  rodila – spremno odvrati dječak.

Ove su zgode i nezgode iz fratarskoga života preuzete iz istoimene knjige našeg duhovnog asistenta fra Mirka Bagarića, koja je objavljena u izdanju Naših Ognjišta 2006.

POSLIJE UMORA MALO HUMORA