U subotu, 17.2. 2024. nas dvadesetak imalo je duhovnu obnovu u Križevcima. Posjetili smo grkokatoličku katedralu presvete Trojice u Križevcima, biskupsku rezidenciju, dječji dom i sestre bazilijanke, s organizatorom puta – bogoslovom fra Benjaminom Milkovićem i bogoslovom fra Andrijom Antom Vasiljem.

    U Križevce smo došli oko 9 sati. Dočekao nas je otac Mladen Mikulić, eparhijski kancelar i redovnik, koji potječe iz rimokatoličke obitelji. S njim smo proveli neko vrijeme u crkvi, bogato ukrašenoj ikonama i slikarskim djelima s kraja 19. stoljeća. Ova katedrala nastala je na temeljima augustinskog samostana iz 14. st., kojeg su u 17. st. preuzeli franjevci. Križevci su kao sjedište biskupije dodijeljeni grkokatolicima u 18. st., a početkom 19. st. započela je prilagodba arhitekture  biskupskoj rezidenciji i istočnoj liturgiji. Vrlo zanimljiva posebnost katedrale je ikonostas – pregrada koja dijeli narod od prostora u kojem se odvija Liturgija. Saznali smo i zanimljive podatke: neki dragi nam sveci nisu bili rimokatolici, primjerice sv. Vlaho i sv. Šarbel. U ovu crkvu, osim grkokatolika dolaze i rimokatolici. To je tradicija od početaka – zajedno pjevaju i podržavaju jedni druge, tako se obogaćujući. Rimokatolički svećenici mogu dobiti dopuštenje slaviti liturgiju po istočnom obredu.

Nakon vremena provedenog u crkvi, otišli smo u konzistorijalnu dvoranu u sklopu biskupske rezidencije. Za vrijeme obilaska svih prostora pratio nas je miris tamjana, koji se ovdje puno koristi i čiji se miris – rekli bismo – uvukao u sve zidove. U dvorani se nalaze slike svih dosadašnjih biskupa, kao i druga slikarska djela. Tijekom razgovora s ocem Mladenom Mikulićem saznali smo neke crtice iz njegovog života u novicijatu u Ukrajini (npr. višesatna molitva časoslova, …). Također, naglasio je veliko iskazivanje poštovanja naroda kada na ulicama u Ukrajini sretnu redovnike… Razgovoru uz kavu pridružio se križevački vladika Milan Stipić.

Nakon toga pošli smo u kućnu kapelicu sv. Nikole, u kojoj se nalaze moći sv. Nikole, blaženog A. Stepinca i blaženog M. Bulešića. Ulaskom u kapelicu potrebno je pokloniti se i dati poljubac pred slikom, a križanje s tri prsta kod grkokatolika označuje Presveto Trojstvo, dok prstenjak i mali prst savijeni prema dlanu označavaju 2 Isusove naravi – Božju i ljudsku. Na ikonostasu u ovoj kapelici nalaze se ikone Ivana Krstitelja, Marije, Isusa i sv. Nikole (s lijeva na desno). Neke zanimljive razlike su: kod grkokatolika Korizma počinje u nedjelju, 3 dana prije Pepelnice. Saznali smo da na početku korizme svaki redovnik i osoba u novicijatu treba kleknuti pred svakoga i reći „Oprosti mi, brate. Tebi će Bog oprostiti“. Istočni obred je određen monaški, a rimokatolički pastoralno. Također, kod grkokatolika ima puno naklona/poklona i u Korizmi se ne ukida „Aleluja“.

Molili smo zajedno prvi čas – mi iz bratstva 3 psalma, a otac Mladen ostalo. Prije same liturgije, vladika Milan Stipić ispričao nam je priču o sv. Teodoru, mučeniku prvih vremena (iz 4. st.), koji se slavi upravo na ovu  subotu u Korizmi. Spomenuo je jedno njegovo posmrtno čudo (u pravoslavlju, u kojem su uz korizmene nedjelje važne i subote – ova korizmena subota naziva se i „Teodorova subota“).

Sudjelovanje na Božanskoj liturgiji sv. Ivana Zlatoustoga bilo je vrlo zanimljivo: uz puno kađenja tamjanom obogatilo nas je divno pjevanje trojice pjevača, od kojih je jedan bio vladika Milan Stipić. Za vrijeme služenja obreda svećenik stoji licem okrenutim prema istoku, kao i vjernici. Pričest je bila pod obje prilike, s kvasnim kruhom, uz blago savijanje koljena. Riječi koje svećenik pritom izgovara su: „Pričešćuje se sluga Božji (ime)/službenica Božja (ime) na otpuštenje grijeha svojih i život vječni.“

Nakon Liturgije uputili smo se u knjižnicu, koja se nalazi na prvom katu biskupske rezidencije. Vodio nas je Ozren Bogdanović, voditelj knjižnice i glavni pjevač na Liturgiji. U knjižnici se nalaze djela iz crkvene i opće povijesti, te iz područja teologije, prava, dogmatike, gospodarstva, prirodnih znanosti, te misali i rituali istočnog i zapadnog obreda, od 15 do 20 stoljeća. Tu se nalazi 10 660 knjiga na gotovo svim jezicima. Knjige moraju biti pohranjene pod određenom temperaturom i vlagom. Najveći dio knjiga potječe iz 18. i 19 stoljeća. Izdvajamo samo neke zanimljive knjige o kojima smo čuli, a neke i vidjeli: Misal pisan rukom iz 1433., tisak i rukopis Rimskih Misala, 2 knjige tiskane na glagoljici, Biblija na arapskom jeziku – koja se čita od zadnje stranice ka prvoj…

Potom smo kratko obišli Dječji dom „sveti Marko Križevčanin“ , socijalnu ustanovu u okviru samostana sestara Bazilijanki.  Tu su smještena predškolska i školska djeca, a trenutno ih ima 25 (od toga dvoje srednjoškolaca).

Poslije ove posjete otišli smo na zajednički ručak u obližnji centar, prošetali, popili kavu i ušli u unutrašnjost crkve sv. Ane. Na putu ka sestrama bazilijankama posjetili smo dio samostanskog prostora sestara Kćeri Božje ljubavi sa sestrom Antonelom, koju smo tamo susreli i s njom razgovarali. Sestre bazilijanke u Križevcima su od 1915. godine. Svoju karizmu započele su kršćanskim odgojem mladeži, posebno djevojaka. Čuvarice su grkokatoličke katedrale, brinu o knjižnici križevačke eparhije, imaju starački dom za bolesne starice i dom za djecu. Njihove samostanske kuće otvorene su u Karlovcu, Sošicama i Zagrebu. Red Svetog Bazilija Velikog je istočno – katoličkog obreda, internacionalan je i ima redovničke zajednice na svim kontinentima.

Nakon bogato ispunjenog dana u Križevcima, u poslijepodnevnim satima uputili smo se prema Zagrebu, zahvalni Bogu na svemu što smo vidjeli i doživjeli.

Pripremila: s. Višnja

Jednodnevna adventska duhovna obnova mjesnog bratstva OFS-a i Frame održana je 9.12.2023. godine u austrijskom Fronhleintenu, smještenom sjeverno od Graza.
Oko 70 braće i sestara, zajedno sa duhovnim asistentom fra Renatom Galićem i bogoslovom fra Benjaminom Milkovićem, zaputilo se u župu u kojoj su hercegovački
franjevci pastoralno djelovali od 1967.-2018. godine. Po dolasku u samostan i crkvu fra Šimun Oreč, koji je bio župnik župe Frohnleiten 42 godine, ukratko nam je
ispričao povijest dolaska i boravka hercegovačkih franjevaca u austrijskoj župi. Zanimljivo je bilo čuti o suživotu hrvatskih franjevaca i austrijskih vjernika. Nakon
svete mise u prekrasnoj crkvi Uznesenja Marijina iz 17.stoljeća, u obližnjoj dvorani, framaši i članovi OFS-a podružili su se uz neizostavne slane i slatke domaće delicije
koje su pripremile vrijedne sestre. Nakon toga je bilo slobodno vrijeme za obilazak Graza i kavicu. U popodnevnim satima zaputili smo se natrag u Zagreb duhovno
obogaćeni i ispunjeni radošću zbog još jednog bratskog druženja i zajedništva koje se uvijek učvrsti na jednom od ovakvih putovanja.

Pripremila: s. Ilijana

U subotu, 21. svibnja, Zagrebačko područno bratstvo OFS-a hodočastilo je u Nacionalno svetište sv. Josipa u Karlovac. Na hodočašću, koje se redovito održava svake godine, sudjelovalo je oko 200 članova OFS-a i Franjevačke mladeži iz Područja.

Program je započeo u jutarnjim satima, pozdravima područne ministre Renate Huzanić i područnog duhovnog asistenta fra Zvonimira Brusača. Uslijedio je pozdrav rektora Svetišta mons. Antuna Sentea ml. Koji je nakon toga predvodio krunicu svetoga Josipa. Za vrijeme krunice je bila prilika za sakrament ispovijedi. Euharistijsko slavlje je predslavio mons. Mate Uzinić, riječki nadbiskup koadjutor, koji je toga dana, zajedno s vjernicima iz Riječke nadbiskupije, također bio hodočasnik u Svetištu, dok je propovijedao fra Zvonimir Brusač. Nakon svete mise je uslijedilo predstavljanje Svetišta s brojnim zanimljivim pojedinostima. Uslijedio je ručak i bratsko druženje, a poslijepodne su se braća i sestre ponovno okupili u crkvi gdje su podijeljeni u skupine u kojima su članovi iz različitih bratstava imali priliku razgovarati i međusobno se bolje upoznati. Nakon toga su se kratko predstavila sva mjesna bratstva OFS-a i Frame.

Nakon Svetišta sv. Josipa, hodočasnici su se uputili u franjevačku crkvu presvetoga Trojstva, gdje je okupljene pozdravio fra Mate Bašić, mjesni duhovni asistent OFS-a. Okupljenima je govorio o povijesti crkve, prisutnosti franjevaca u Karlovcu, ali i nedavnoj prošlosti, osobito obilježenoj Petrinjskim potresom koji je značajno oštetio i ovu crkvu. Uz brojne druge znamenitosti, fra Mate je osobito istaknuo kapelicu Gospe Loretske koju je za vrijeme služenja vojnoga roka redovito posjećivao i u njoj se molio bl. Alojzije Stepinac, zaštitnik Zagrebačkoga područnog bratstva OFS-a, i sam kasnije svjetovni franjevac. Članovi OFS-a i Frame imali su prilike razgledati samostan i muzej te se upoznati s bogatom baštinom koju čuvaju karlovački franjevci. Program hodočašća okončan je završnim blagoslovom.

Sveti Josip je na zasjedanju Hrvatskoga sabora 9. i 10. lipnja 1687., na prijedlog zagrebačkoga biskupa Martina Borkovića, jednoglasno izabran za zaštitnika Kraljevine Hrvatske. Ta odluka, priznata i sa svjetovne i s crkvene strane, obnovljena i u novije vrijeme, vrijedi i danas. Ovo je, stoga, bila još jedna prilika da se članovi OFS-a i Frame uteku svetome Josipu u svim svojim potrebama, ali i da bolje upoznaju zaštitnika naše Domovine i naroda i prodube svoju pobožnost prema njemu.

s. Danijela

Pod vodstvom duhovnog asistenta fra Svetozara Kraljevića i bogoslova fra Antonia Petrica, petnaestak članova našeg bratstva i nekih članova njihovih obitelji, posjetilo je nacionalno svetište Majke Božje Bistričke i G. Stubicu. U prijepodnevnim satima došli smo u M. Bistricu, gdje je u kapeli sv. Petra (tik uz Bazliku) fra S. Kraljević imao nagovor. U kapeli sv. Petra, izgrađenoj 1940. većina nas je bila prvi put. Zidovi kapele obiluju zavjetnim darovima, uglavnom slikama, a cijela kapela odiše velikim mirim. U ovoj kapeli  fra Svetozar Kraljević je slavio sv. Misu.

Zatim smo obišli unutrašnjost bazilike, kojoj je naslov Manje Bazilike udijelio papa Pio XI 1923. godine,  a poslije se družili uz zajednički bratski obrok na klupama uz Križni put. Prve četiri postaje ovog križnog puta u Mariji Bistrici postavljene su 1943. godine, a njegovo uređenje zamislili su tadašnji nadbiskup Antun Bauer i bl. Alojzije Stepinac.

Potom smo se uputili prema Gornjoj Stubici. Pred crkvom sv. Jurja dočekao nas je župnik, vlč. Nikola Jurković, koji nas uveo u crkvu i ispričao nam nešto o njenoj povijesti i samoj župi. Crkva na ovom mjestu spominje se još 1209. godine. Tijekom narednih stoljeća proširivana je, a obnavlja se od 1985. godine. Zadnja obnova ove crkve bila je nedavno, nakon zagrebačkog potresa 22.3.2020., u kojem je dio stubičkog kraja stradao (osobito naselja na padinama Medvednice). Osim župne crkve, u ovom kraju nalazi se i 13 kapela. Za razliku od prve polovice 20.st., trenutno nema tendencije iseljavanja ljudi iz stubičkog kraja izvan Hrvatske, a zanimljivo je da dio stanovnika radi u zagrebačkom Holdingu. Župa broji oko 4500 vjernika. Župljani ove crkve rado služe u darivanju i volontiranju, a dio novca za obnovu unutrašnjosti crkve nakon potresa potekao je i od njih. Župa ima i određeni broj obitelji s brojnijom djecom, što je lijepo i poticajno u današnjim vremenima. Zagrebačka nadbiskupija darovala je zemljište za izgradnju dječjeg vrtića, kako bi se ljude ohrabrilo u njihovom obiteljskom životu i dodatno potaknulo na otvorenost životu.

Nakon susreta sa župnikom, obišli smo Gupčevu lipu i spomen – područje Rudolf Perešin. Ovaj park dobio je ime po heroju Domovinskog rata, rođenog u okolici G. Stubice, koji je migom – 21 ondašnje JNA preletio u Austriju (Klagenfurt) 1991. godine odbivši pucati po svome narodu. Park je otvoren 2004. godine i u njemu se nalazi pilotova statua i konzervirani MIG-21. Svake godine se održava letačka manifestacija u čast pilotu pod nazivom „Susreti za Rudija“ , koji je izgubio život 1995. u akciji Bljesak.

U ranijim popodnevnim satima obišli smo Muzej seljačkih buna. Ovaj muzej smješten je u baroknom dvorcu obitelji Oršić iz 18. st., a otvoren je 1973. godine povodom obilježavanja 400 godina velike seljačke bune. Zastali smo i kod velikog spomenika Seljačkoj buni i Matiji Gupcu, radu kipara Antuna Augustinčića i suradnika. Nakon toga uputili smo se u smjeru Zagreba.

s. Višnja

U subotu, 14. prosinca, mjesno bratstvo OFS-a u Dubravi imalo je svoju adventsku duhovnu obnovu. Ovoga puta se održala u Olimju, u susjednoj Sloveniji.

Olimje je mjesto s oko 250 stanovnika, poznato po nekadašnjem pavlinskom samostanu u kojemu sada žive i djeluju franjevci konventualci, s osobitom zadaćom pastorala hodočasnika i turista koji dolaze u taj kraj. Osobito je poznato po jednoj od najstarijih ljekarni u Europi koju su nekada ovdje imali pavlini. I danas se tu proizvode različiti biljni pripravci, a braća njeguju i botanički vrt s oko 250 ljekovitih biljaka.

Uz petnaestak članova bratstva, sudjelovao je i duhovni asistent fra Svetozar Kraljević te bogoslovi fra Ivan Slišković i fra Fran Ćorić. Budući da je bila liturgija kvatri, s posebnim naglaskom na zahvalnost, fra Svetozar je u svetoj misi osobito progovorio o toj ljudskoj dimenziji koju ne živimo dovoljno u našim životima. U Evanđelju se spominje kako se od deset ozdravljenih gubavaca samo jedan vratio kako bi zahvalio na ozdravljenju i zapravo je samo taj potpuno ozdravio. U jednome danu, na jedan datum, može se naći puno razloga za zahvalnost.

Nakon svete mise i bratskoga susreta oko stola, fra Jožef, fratar iz samostana, poveo je članove bratstva u obilazak i upoznao ih s poviješću samoga mjesta, samostana i crkve. Osobito je zanimljiva povezanost samostana s mjestima gdje su boravili hrvatski pavlini, Lepoglavom i Remetama, u kojima je svoj umjetnički trag, jednako kao i u Olimju, ostavio Ivan Ranger.

Dan je zaokružen posjetom manufakturi čokolade u neposrednoj blizini samostana i izletištu na kojemu se mogu susresti i divlje životinje.

Bila je ovo prilika da se zastane, susretne s Gospodinom u Njegovoj prirodi i ljepoti svega što je čovjek stvorio na tome mjestu, za bratski susret i za zahvalnost na svemu dobru darovanu u ovome danu.

priredila: s. Danijela

Fotografije možete pogledati ovdje.

I ove godine naše bratstvo je hodočastilo u Asiz. Krenuli smo u petak 26.04. u 22 sata sa parkinga kod crkve u Dubravi. Ove godine naš duhovni asistent fra Svetozar Kraljević je bio na izbornom kapitulu hercegovačke provincije u Mostaru, pa je sa nama išao svećenik fra Serđo Ćavar i bogoslovi fra Zlatko Ćorić te fra Fran Ćorić. U Asizu nam se za vikend pridružio i fra Antonio Primorac, koji je prošle godine bio sa nama u Asizu, a sada je na studiju u Rimu. Putovali smo cijelu noć i stigli u Asiz iza 10 sati ujutro. Imali smo dogovoreno sv. misu u crkvi sv. Damjana, tako da smo samo iskrcali stvari u hotelu i krenuli ka crkvi sv. Damjana. Slavili smo sv. misu i razgledali svetište. Nakon toga smo posjetili crkvu sv. Rufima, sv. Franje kao i Franjinu rodnu kuću. Večerali smo u hotelu, a nakon toga krenuli ka Porcijunkuli, gdje smo molili krunicu i sudjelovali u procesiji s Gospinim kipom i sa svijećama.

Drugi dan hodočašća, nedjelja, slavili smo sv. misu u Porcijunkuli, u pokrajnjoj kapeli. Nakon toga smo razgledali svetište. Iza ručka se hodočastilo u samotište Carceri mjesto gdje se Franjo povlačio na molitvu. Navečer poslije večere smo imali klanjanje u kapeli u hotelu gdje smo smješteni.

Treći dan hodočašća, ponedjeljak, uputili smo se u Greccio, mjesto gdje je sv. Franjo napravio prve žive jaslice. Tu smo slavili sv. misu (božićnu) i kasnije se počastili „božićnim“ kolačima koje su hodočasnice ponijele iz Zagreba. Iza toga smo se uputili u Fonte Colombo, mjesto gdje je nastalo Prvo nepotvrđeno pravilo. Tu je sv. Franjo imao i neuspjelu operaciju očiju. Zanimljivo je bilo razgledati sva ta mjesta gdje je sv. Franjo boravio. Tu smo imali i ručak „iz torbe“. Iza tog smo se uputili sv. Riti u Casciu. Razgledali smo svetište i kratko se pomolili. Vratili smo se u Asiz na večeru.

Četvrti dan hodočašća, utorak, 30. travnja slavili smo sv. misu u jutro u Kapeli mira u bazilici sv. Franje. Nakon toga smo imali molitvu na grobu sv .Franje. Tu smo susreli i hodočasnike iz Hercegovine sa Širokog Brijega i Kočerina. Nakon toga se išlo u crkvu sv. Klare. Poslije ručka smo imali slobodno.

Peti dan u srijedu, 1. svibnja uputili smo se na La Vernu, mjesto gdje je sv. Franjo primio stigme. Misu smo slavili u kapeli sv. Lorenca. Nakon toga je bilo razgledanje svetišta, ručak „iz torbe“ i iza 14:30 sati krenuli smo za Zagreb. Stigli smo u Zagreb u četvrtak, 2.svibnja u jutro u 2:30 sati.

Hvala Bogu, sv. Franji i sv. Klari na ovom hodočašću.

Mir i dobro!

Dragica Laštro

Fotografije možete pogledati ovdje.

U subotu, 5. svibnja 2018.g. održano je hodočašće Sjeverozapadnohrvatskog (zagrebačkog) područnog bratstva bl. Alojzija Stepinca u marijansko svetište Molve pod nazivom – s Marijom upoznajmo svoje područje – produbimo svoje zajedništvo.

Krenuli smo autobusom iz zagrebačke Dubrave u 7 sati. Išla su braća i sestre iz bratstva sv.Leopold, sv.Mihael, Gospa Lurdska, Sopnica i BZ BDM Dubrava. Nakon dolaska u Molve i kratkog odmora u 9:30 sati molila se franjevačka krunica koju je predvodio fra Zvonimir Brusač.

Iza toga su uslijedili uvodni pozdravi: ministra MB s. Antonija Kokša, duhovni asistent MB fra Filip Musa, predstavljanje svetišta i župe u Molvama, područni ministar br. Zdenko Viljevac i područna predsjednica Frame, Paula Stier.

U 11 sati smo slavili Euharistiju. Predsjedatelj euharistijskog slavlja je ministar provincijal fra Josip Blažević, OFM Conv. U propovijedi je napomenuo kako je radost obilježje i poslanje franjevaca .

Spomenuo je i svece, sv.Franju i sv.Ljudevita koji su unatoč problemima bili radosni.

Uslijedio je kratki nastup KUD-a Molve.

Ručak je bio u 12:30 sati, a s ljubavlju ga je pripremilo MB Molve.

U 14 sati je bio nastup Frame te zatim predstavljanje MB OFS-a i Frame. Sudjelovalo je 26 bratstava s oko 350 članova.

U 16:30 sati smo molili Večernju iz Časoslova koju je predvodio fra Vladimir Vidović.

Nakon završnog blagoslova uputili smo se pješice do kapelice Čudotvorne Majke Božje Molvarske, a nakon kratke molitve pozdravili smo se i uputili ka Zagrebu. Došli smo u 18.30 sati u Dubravu.

Blagoslov Majke Božje Molvarske neka nas prati.

Mir i dobro!

Dragica Laštro

priredila: s. Danijela

U deset godina postojanja mjesnoga bratstva Dubrava – Bezgrješno začeće BDM, više puta se razgovaralo o organizaciji hodočašća u Asiz, mjesto gdje je sveti Franjo, utemeljitelj triju redova, živio, umro i ostavio svoj i materijalni i duhovni pečat. Ova želja se počela ostvarivati kada je prošle godine odlučeno da se organizira hodočašće u Asiz, a tada se započelo i s njegovim planiranjem.

Samo hodočašće bilo je od 26. travnja do 2. svibnja ove godine. Sudjelovali su članovi mjesnoga bratstva u Dubravi, članovi njihovih obitelji, ali i članovi drugih mjesnih bratstava iz Zagrebačkoga područnog bratstva OFS-a. U hodočašću su sudjelovali i fra Svetozar Kraljević, duhovni asistent mjesnoga bratstva, te bogoslovi fra Zlatko Ćorić i fra Antonio Primorac. Ono je započelo okupljanjem ispred samostanske crkve u Dubravi u četvrtak, 26. travnja, u večernjim satima. Noćna vožnja, kroz Hrvatsku, Sloveniju i Italiju, započela je molitvom Večernje, a u Asiz smo stigli u petak u jutarnjim satima.

Nakon smještaja, prva točka programa bio je odlazak u crkvu svetoga Damjana. To je, u Franjino vrijeme, bila ruševna crkva, a svaki franjevac zna za one Franjine riječi koje je izgovorio pred križem koji je stajao u toj crkvi: „Gospodine, što hoćeš da učinim?“ Čuo je Gospodinov poziv da popravi Njegovu Crkvu i tako je sve počelo – i za Franju, i za sve koji su mu se pridružili, i još uvijek pridružuju, na putu nasljedovanja Isusa Krista. U crkvi smo se pobliže upoznali sa samim mjestom i njegovom povijesti, dio koje je i red klarisa. Naime, u samostanu uz ovu crkvu je Klara, zajedno sa svojim sestrama, proboravila vrijeme od početka njezina života u poslušnosti, u koji ju je Franjo primio, do njezine smrti. Tu smo slavili i prvu svetu misu na ovome hodočašću.

Poslijepodne je uslijedio obilazak grada – crkva svete Klare, gdje se danas nalazi križ svetoga Damjana i grob svete Klare, zatim Nove crkve, crkve Blažene Djevice Marije na glavnome gradskom trgu, crkva Gospe od ruža i neka druga važna mjesta u gradu. Navečer je bila prilika za osobnu molitvu na Franjinu grobu koja je završila Povečerjem.

Drugi dan hodočašća je započeo svetom misom u bazilici svetoga Franje, na njegovu grobu. Misa je bila na dan bl. Lukezija i Buonadonne, prvih poznatih svjetovnih franjevaca. Stoga smo, pod svetom misom, obnovili naše zavjete u Franjevačkome svjetovnom redu. Nakon toga nas je hrvatski franjevac koji trenutno boravi u Asizu, fra Zlatko Vlahek, poveo u obilazak crkve i samostana. Ono što smo, između ostaloga, bili u mogućnosti vidjeti, a za što nemaju priliku svi posjetitelji Svetoga samostana, je prostor u kojemu je živio i u kojemu je slavio svetu misu sveti Josip Kupertinski, zaštitnik studenata, kojemu smo izrekli i kratku molitvu. A gornja i donja bazilika i kripta s Franjinim grobom, svaka za sebe, pričaju posebnu priču. Posebno je mjesto Franjin grob, gdje leži njegovo tijelo, a oko njega počivaju prvi drugovi, Leon, Masej Anđelo i Rufin. Na suprotnoj strani kripte pokopana je Jacopa de Septtemsollis, „brat Jakoba“, sveta i plemenita Rimljanka, Franjina dobročiniteljica. Što su to svi oni vidjeli u ovome čovjeku da su mu povjerovali i odlučili ga slijediti? Sigurno ne samo njega ni njegovu mudrost i snagu.

Navečer toga dana smo sudjelovali u molitvi krunice i procesiji sa svijećama u Porcijunkuli, odnosno crkvi Blažene Djevice Marije Anđeoske.

Nedjelja je bilo vrijeme za odlazak u samotište Carceri, Neki su si priuštili i pješačenje do samotišta, cestom okruženom šumom, dok su drugi išli organiziranim prijevozom. Po dolasku smo se upoznali sa svetištem i zgodama povezanima s tim mjestom te slavili svetu misu na vanjskome oltaru. Današnje je svetište nastalo oko mjesta gdje se Franjo povlačio na molitvu, nedaleko od grada. Moglo bi se reći da je Franjo znao dobro izabrati, a poruka za danas bi bila da za sabranu molitvu treba stvoriti i potrebne uvjete.

U ponedjeljak je bio posjet Porcijunkuli, „majci i glavi svih franjevačkih crkava“, ovoga puta s obilaskom bazilike i slavljem svete mise. Prva crkvica, okružena bazilikom koja je kasnije sagrađena, doista jest „komadić“, ali sveti komadić cijeloga Reda, mjesto gdje je Franjo osnovao svoj Red i mjesto gdje je umro. Mjesto gdje je Franjo otkrio svoj poziv, ono što hoće svim srcem izvršavati, i mjesto za koje je od Gospodina izmolio potpuni oprost, a koji je Sveti Otac potvrdio 1216.

Nakon Porcijunkule, uslijedio je odlazak do katedrale svetoga Rufina, u kojoj su kršteni i Franjo i Klara i sva prva braća. I mi smo obnovili krsna obećanja pored katedralne krstionice.

U ponedjeljak, prije polaska iz Asiza, mnogi su iskoristili vrijeme da još jednom, rano ujutro, odu na grob svetoga Franje i provedu vrijeme u molitvi, u posebnome miru koji je tamo prisutan. Nakon toga smo se zaputili na La Vernu, mjesto gdje je Franjo primio stigme. Pred kraj života Gospodina je molio da mu prije smrti udijeli dvije milosti: da u svojoj duši osjeti onu bol koju je On podnio za vrijeme muke i onu ljubav zbog koje je dragovoljno podnio muku za grešnike. Na ovom mjestu ta molitva postane bliža i o njoj se više razmišlja. Na La Verni je, uz obilazak i vrijeme za osobnu molitvu, slavljena i posljednja sveta misa na ovome hodočašću.

Svakoga dana hodočašća bilo je vremena i za osobnu molitvu i posjet nekomu najdražem mjestu u Asizu, i upravo zato je većina vremena na hodočašću provedena upravo u samome gradu. Svatko je ponio nešto s ovoga hodočašća, a vjerujem da će one najdublje dojmove svatko ipak zadržati za sebe. Neka bude onda rečeno još samo to da je za sve franjevce Asiz povratak na izvore, druženje s Utemeljiteljem, ali i s Gospodinom kojega je on slijedio, i mjesto ponovnoga nadahnjivanja i učvršćenja vlastitoga poziva. Nešto kao povratak kući. A kući se uvijek lijepo vratiti.

Fotografije možete pogledati ovdje.