priredio: FRAMIR

INTERVJU S BOGOM

Pjesma Majci

priredio: FRAMIR

TROJICA

priredio: FRAMIR

O Duše Sveti, siđi!
Za one ognje, što su dugo gutali
trnjake mojih strasti;
Za one vatre pastirske
na vrhovima mojih sanja Jutarnjih;
Za kresove i plamene
U moje tihe večeri:
O Duše Sveti, priđi!…
Rođenja svoja sva ja znam.
I Smrti sve. I sve mi Uskrse.
AI’ nikad još ne dočekah
I praznik svojih Duhova.
A ja sam željan tvoga plama:
Pa da krv nova sve mi žile napuni.
I Jezik moj progovori.
I stvara moja r’ječ.
Ja i sad znam, da još sam n’jem
U vječnome govoru
Svih stvari ….

(Vladimir Nazor)

priredio: FRAMIR

PRAVI GLAS
 
Prije šezdesetak godina jedna je djevojčica bila zaposlena kao pastirica na farmi svojih bogatih rođaka. Djevojčica je cijeli život živjela na selu i navikla se na sve neprilike seoskog života. Tako joj se jednom, dok je vodila stado ovaca kući s paše, dogodiloo da je naišla na nekog dječaka i njegovo stado, te su se ovce izmiješale. Dječak nije vidio način kako da razdvoji ovce te je briznuo u plač bojeći se gospodareva gnjeva. Djevojčica je na to rekla: »Ne boj se. Ja znam što treba. Ti samo prestani plakati i gledaj što ću učiniti«. Zatim je zaobišla ovce, stala ispred njih i uzviknula kao što je to obično činila: »Dođite, ljepotice moje.«
I onda je krenula ispred ovaca, a njezine su ovce slijedile njezin glas, te ih je ona nesmetano odvela kući.
P. Purchas 
 
 

DA BUDEM SRETAN
 
Tebe tražim, Gospodine,
Na svim svojim putovima.
Ne nalazim te
Ako mi ti vrata ne otvoriš.
Ti si vrata.
Želio bih kroz njih proći
I tebe naći.
Gospodine, ti želiš da ja nađem svoj put.
Ti želiš da budem sretan
I da dođem do cilja.
Htio bih htjeti što ti hoćeš.
                                                      J. Zink

priredio: FRAMIR

Dvije žene dođoše svetom i nadaleko poznatom mudracu da zatraže savjet za duhovni život. Prva je mislila da je velika grešnica. Na početku braka prevarila je muža. Nije mogla zaboraviti taj grijeh, iako se kasnije besprijekorno ponašala. Štoviše, savjest joj nikako nije dala mira. Druga žena uvijek je živjela po zakonu i osjećala se u svemu pravednom, te je uživala duševni mir. Mudrac ih pozove da obje ispripovjede svoj život. Prva je u suzama ispripovjedila svoj veliki grijeh. Jecajući je rekla da za nju ne može biti oproštenja jer je mnogo sagriješila. Druga je žena rekla da nema ništa posebno ispripovjedati. Sveti se čovjek okrene prvoj ženi i reče: “Idi, kćeri, potraži najveći kamen koji možeš podići i donesi ga ovamo.” Zatim se okrene drugoj i reče: “Donesi mi toliko malih kamenčića koliko ti može stati u pregaču.” Obje žene požuriše izvršiti mudračev nalog. Prva je donijela velik kamen, druga je dovukla veliku vreću punu kamenčića. Mudrac ih pogleda, a onda reče: “Sada odnesite kamenje onamo odakle ste ga uzele i to svaki kamen na njegovo prijašnje mjesto. A onda se vratite.” Žene su pažljivo izvršavale mudračev nalog. Prva je lako našla mjesto odakle je uzela kamen te ga je tamo i ostavila. Druga je međutim uzalud obilazi la, nastojeći se prisjetiti odakle je uzela svoje kamenčiće. Bilo joj je nemoguće izvršiti zadaću, pa se mudracu vratila nesretna s vrećom punom kamenčića. Sveti se čovjek nasmiješi i reče: “Isto se događa s grijesima. “Ti”, reče okrenuvši se prvoj ženi, “lako si vratila svoj kamen na njegovo mjesto, jer si znala gdje si ga uzela. Priznala si svoj grijeh, ponizno si saslušala ukore mnogih ljudi i vlastite savjesti i pokajanjem si sve popravila. Ti, pak”, reče drugoj ženi, “ne znaš odakle si sve uzela svoje kamenčiće, kao što se nisi mogla sjetiti svojih malih grijeha. Možda si i ti osudila tuđe velike grijehe, ali zaplela si se u vlastite, jer ih nisi znala prepoznati.”

priredio: FRAMIR

KAKO TREBA LJUBITI
Rabi Moše Lob je pričao: Kako treba ljubiti ljude, naučio sam od jednog seljaka. Sjedio je s ostalim seljacima u gostionici i pio. Dugo je šutio kao i ostali. No, kad mu je vino omekšalo srce, obratio se svom susjedu za istim stolom koji je jednako šuteći sjedio: »Reci, voliš li ti mene ili ne?« Ovaj pomalo iznenađen pitanjem i onako smeten odgovori mu: »Da, jako te volim.« Seljak mu na to reče: »Hm, ti veliš da me voliš, a nemaš pojma što mi nedostaje. Kad bi ti mene uistinu volio, ti bi  znao npr. da mi treba još jedno piće.« Ovaj na to nije mogao reći ni riječi. A i seljak koji je pitao, zašutio je opet kao i prije.
Ja sam pak shvatio: Ljubav prema ljudima zahtijeva da razumijemo njihove potrebe i nosimo njihove nevolje. (Hasidska priča )

SVJETLO OD SVJETLA
Gospodine, preplavi svojim Duhom naša srca i naš život. Prožmi sve naše biće i uzmi ga tako savršeno u posjed da naš život ne bude drugo do ižarivanja tvoga života. Svijetli kroz nas i stanuj tako u nama da svatko koga sretnemo osjeti tvoju nazočnost u našim srcima. Ostani u nama. Tada ćemo svijetliti kao što ti svijetliš, a svjetlo će dolaziti posve od tebe. Daj da te slavimo kako je tebi najdraže – da ljudima oko nas budemo svjetlo. Daj nam da te naviještamo svojim primjerom, svijetlom puninom ljubavi što je pališ u nama. (John Henry Newman)

pripremio: Mali Brat FRAMIR

KRALJEVSKI

Godine 326. pr. Krista, na obalama drevne rijeke  Hydaspa  (danas Jihlan lijeva pritoka rijeke Ind), dogodila se poznata bitka između makedonskoga kralja Aleksandara Velikoga
i indijskog kralja Porosa.  Pobijeđenoga i zarobljenoga  kralja Porosa upita makedonski kralj Aleksandar Veliki kako želi da se s njim kao s poraženim postupa?
– Kraljevski, naravno, reče Poros.
– I što još zahtijevaš, želio je znati Aleksandar?
– Ništa više. Rekao sam što sam imao reći!
Prepun poštovanja prema njegovu držanju Aleksandar mu pokloni slobodu i vrati mu njegovu kraljevsku čast.
(iz Grčke)

KAKO „UNIŠTITI“ NEPRIJATELJA
 
O jednom kineskom caru pripovijeda se kako je htio i zemlju i ljude svojih neprijatelja porobiti i sve uništiti. Nedugo iza toga vidjeli su ga kako sa svojim neprijateljima koje je zarobio, jede, pije, smije se…
– Care, zar nisi htio svoje neprijatelje uništiti,  upitaše ga?
– Da, odgovori car. Ta  ja sam ih uništio na taj način što sam od njih napravio prijatelje!

(kineska)

pripremio: Mali Brat FRAMIR

Jedna legenda pripovijeda kako je neki suvremeni čovjek zalutao u pustinji. Budući da je sunce nemilosrdno pržilo jako ožedni. Kad je već bio na izmaku snaga u daljini ugleda oazu:
– Ah, to je samo fatamorgana. Samo titraj zraka koji me vara. U stvarnosti nema tu ništa, pomisli.
I što se bliže primicao oazi sve je jasnije vidio datulju, travu i prije svega izvor s bistrom hladnom vodom.
– Naravno, to je samo mašta, plod gladi i moga više neuračunljiva mozga, razmišljao je dalje. Štoviše sada čujem i vodu kako žubori. Ah, kako je priroda surova? Ta to je samo halucinacija sluha…
Nedugo nakon toga dva beduina ga nađu mrtva.
– Možeš li ti to uopće i zamisliti, reče jedan drugome? Zrele datulje i bistra voda su mu bili nadohvat usta, a on, on je umro od gladi i žeđi. Kako je to moguće?
– E, on je bio suvremeni čovjek, odgovori drugi.
                                              (autor nepoznat)

piše: Danijela

Pssssst