piše: Marija

Život sv. Franje od obraćenja do smrti možemo nazvati korizmom. Želio je trpjeti za Krista, želio je osjetiti bol koju je Isus trpio na križu. Sav se predao. On nije molio, on je postao molitva. Njegov život je bila molitva. Slavio je Boga svaki dan, svaki sat, svaki trenutak svoga života. Divio se prirodi, stvorenjima Božjim, životinjama, biljkama…. svemu što je od Boga. I zahvaljivao mu na tome! Za nekoga sasvim beznačajne stvari, Franju su oduševljavale. Kada bi negdje u prirodi naišao na drvo koje podsjeća na križ zaustavljao bi se da ga počasti. Dugo je meditirao. Ponekada bi se toliko udubio u molitvu da bi zaboravio na jelo. Punio je svoje srce Bogom toliko da nije mislio na želudac koji je trebalo napuniti. Tako bi nepomično  klečao na jednom mjestu satima da ništa oko sebe ne bi primjećivao. Boga je stavio iznad svega. Sve ljudsko, prolazno, nije bilo bitno. Zato je htio biti siromašan, odbačen i ponižen. Htio je biti s Isusom u njegovoj patnji. Suobličio se s Isusom, sve je dao za njega. Slijedio je Krista do kraja, ljubio Crkvu i bio sluga svima – pravi način da dođe do cilja, do Uskrsa.

Njegova korizma je imala smisla. Zapitamo li se nekada ima li naša korizma smisla? Što mi uopće želimo da bude korizma? Koji je cilj?

Zagledajmo se u našeg oca Franju, on je savršen primjer nasljedovatelja raspetog Krista.