priredila: s. Danijela
U deset godina postojanja mjesnoga bratstva Dubrava – Bezgrješno začeće BDM, više puta se razgovaralo o organizaciji hodočašća u Asiz, mjesto gdje je sveti Franjo, utemeljitelj triju redova, živio, umro i ostavio svoj i materijalni i duhovni pečat. Ova želja se počela ostvarivati kada je prošle godine odlučeno da se organizira hodočašće u Asiz, a tada se započelo i s njegovim planiranjem.
Samo hodočašće bilo je od 26. travnja do 2. svibnja ove godine. Sudjelovali su članovi mjesnoga bratstva u Dubravi, članovi njihovih obitelji, ali i članovi drugih mjesnih bratstava iz Zagrebačkoga područnog bratstva OFS-a. U hodočašću su sudjelovali i fra Svetozar Kraljević, duhovni asistent mjesnoga bratstva, te bogoslovi fra Zlatko Ćorić i fra Antonio Primorac. Ono je započelo okupljanjem ispred samostanske crkve u Dubravi u četvrtak, 26. travnja, u večernjim satima. Noćna vožnja, kroz Hrvatsku, Sloveniju i Italiju, započela je molitvom Večernje, a u Asiz smo stigli u petak u jutarnjim satima.
Nakon smještaja, prva točka programa bio je odlazak u crkvu svetoga Damjana. To je, u Franjino vrijeme, bila ruševna crkva, a svaki franjevac zna za one Franjine riječi koje je izgovorio pred križem koji je stajao u toj crkvi: „Gospodine, što hoćeš da učinim?“ Čuo je Gospodinov poziv da popravi Njegovu Crkvu i tako je sve počelo – i za Franju, i za sve koji su mu se pridružili, i još uvijek pridružuju, na putu nasljedovanja Isusa Krista. U crkvi smo se pobliže upoznali sa samim mjestom i njegovom povijesti, dio koje je i red klarisa. Naime, u samostanu uz ovu crkvu je Klara, zajedno sa svojim sestrama, proboravila vrijeme od početka njezina života u poslušnosti, u koji ju je Franjo primio, do njezine smrti. Tu smo slavili i prvu svetu misu na ovome hodočašću.
Poslijepodne je uslijedio obilazak grada – crkva svete Klare, gdje se danas nalazi križ svetoga Damjana i grob svete Klare, zatim Nove crkve, crkve Blažene Djevice Marije na glavnome gradskom trgu, crkva Gospe od ruža i neka druga važna mjesta u gradu. Navečer je bila prilika za osobnu molitvu na Franjinu grobu koja je završila Povečerjem.
Drugi dan hodočašća je započeo svetom misom u bazilici svetoga Franje, na njegovu grobu. Misa je bila na dan bl. Lukezija i Buonadonne, prvih poznatih svjetovnih franjevaca. Stoga smo, pod svetom misom, obnovili naše zavjete u Franjevačkome svjetovnom redu. Nakon toga nas je hrvatski franjevac koji trenutno boravi u Asizu, fra Zlatko Vlahek, poveo u obilazak crkve i samostana. Ono što smo, između ostaloga, bili u mogućnosti vidjeti, a za što nemaju priliku svi posjetitelji Svetoga samostana, je prostor u kojemu je živio i u kojemu je slavio svetu misu sveti Josip Kupertinski, zaštitnik studenata, kojemu smo izrekli i kratku molitvu. A gornja i donja bazilika i kripta s Franjinim grobom, svaka za sebe, pričaju posebnu priču. Posebno je mjesto Franjin grob, gdje leži njegovo tijelo, a oko njega počivaju prvi drugovi, Leon, Masej Anđelo i Rufin. Na suprotnoj strani kripte pokopana je Jacopa de Septtemsollis, „brat Jakoba“, sveta i plemenita Rimljanka, Franjina dobročiniteljica. Što su to svi oni vidjeli u ovome čovjeku da su mu povjerovali i odlučili ga slijediti? Sigurno ne samo njega ni njegovu mudrost i snagu.
Navečer toga dana smo sudjelovali u molitvi krunice i procesiji sa svijećama u Porcijunkuli, odnosno crkvi Blažene Djevice Marije Anđeoske.
Nedjelja je bilo vrijeme za odlazak u samotište Carceri, Neki su si priuštili i pješačenje do samotišta, cestom okruženom šumom, dok su drugi išli organiziranim prijevozom. Po dolasku smo se upoznali sa svetištem i zgodama povezanima s tim mjestom te slavili svetu misu na vanjskome oltaru. Današnje je svetište nastalo oko mjesta gdje se Franjo povlačio na molitvu, nedaleko od grada. Moglo bi se reći da je Franjo znao dobro izabrati, a poruka za danas bi bila da za sabranu molitvu treba stvoriti i potrebne uvjete.
U ponedjeljak je bio posjet Porcijunkuli, „majci i glavi svih franjevačkih crkava“, ovoga puta s obilaskom bazilike i slavljem svete mise. Prva crkvica, okružena bazilikom koja je kasnije sagrađena, doista jest „komadić“, ali sveti komadić cijeloga Reda, mjesto gdje je Franjo osnovao svoj Red i mjesto gdje je umro. Mjesto gdje je Franjo otkrio svoj poziv, ono što hoće svim srcem izvršavati, i mjesto za koje je od Gospodina izmolio potpuni oprost, a koji je Sveti Otac potvrdio 1216.
Nakon Porcijunkule, uslijedio je odlazak do katedrale svetoga Rufina, u kojoj su kršteni i Franjo i Klara i sva prva braća. I mi smo obnovili krsna obećanja pored katedralne krstionice.
U ponedjeljak, prije polaska iz Asiza, mnogi su iskoristili vrijeme da još jednom, rano ujutro, odu na grob svetoga Franje i provedu vrijeme u molitvi, u posebnome miru koji je tamo prisutan. Nakon toga smo se zaputili na La Vernu, mjesto gdje je Franjo primio stigme. Pred kraj života Gospodina je molio da mu prije smrti udijeli dvije milosti: da u svojoj duši osjeti onu bol koju je On podnio za vrijeme muke i onu ljubav zbog koje je dragovoljno podnio muku za grešnike. Na ovom mjestu ta molitva postane bliža i o njoj se više razmišlja. Na La Verni je, uz obilazak i vrijeme za osobnu molitvu, slavljena i posljednja sveta misa na ovome hodočašću.
Svakoga dana hodočašća bilo je vremena i za osobnu molitvu i posjet nekomu najdražem mjestu u Asizu, i upravo zato je većina vremena na hodočašću provedena upravo u samome gradu. Svatko je ponio nešto s ovoga hodočašća, a vjerujem da će one najdublje dojmove svatko ipak zadržati za sebe. Neka bude onda rečeno još samo to da je za sve franjevce Asiz povratak na izvore, druženje s Utemeljiteljem, ali i s Gospodinom kojega je on slijedio, i mjesto ponovnoga nadahnjivanja i učvršćenja vlastitoga poziva. Nešto kao povratak kući. A kući se uvijek lijepo vratiti.
Fotografije možete pogledati ovdje.
